Prije nego se okrenem fenomenologiji agregatnih stanja, da najprije utvrdimo gradivo o elementima.
Kao što je u doktrinarnoj pozadini stare astrologije fatalizam Stoe, tako je i stoički red elemenata ujedno i red elemenata na Zodijaku - svi vatreni znakovi su na Zodijaku dijametralno (180°) postavljeni isključivo zračnim, kao i svi zemljani isključivo vodenim (iako su astrolozi 2000 godina operirali sa aristotelovim ili galenovim redom Elemenata i pripadajućim taktilnim kvalitetama). Kao što rekoh, za razliku od empedoklove ili aristotelove elementarologije, stoička je po svojim svojstvima znatno bliža agregatnim stanjima. Stoici su iz fenomenologije agregatnih stanja i iz čuvenog učenja Aristotela o hyle i morphe (materija i forma), izveli grupiranje Elementa i njihove polarnosti na taj način da su Voda i Zemlja postali jedna zasebna grupa i Vatra i Zrak druga. Prva gupa odgovara aristotelovom hyle , dok je druga otprilike odgovarala aristotelovom morphe, ali nije bila morphe nego pneuma (duh, spirit), inače značajan pojam stoičke doktirne. U okviru svake od te dvije grupe važi odnos polarnosti: Voda kao vlažno i tekuće naspram krute i suve Zemlje; i na drugoj strani hladni Zrak naspram vruće Vatre. Vatra i Zrak su važili kao “pneumatični” - aktivni i pokretni, fini, bestežinski, na gore stremeći - s čime očigledno korespondiraju sa "imaterijalnom" pojavnošću odgovarajućih agregatnih stanja; Voda i Zemlja su uzeti u smislu “hyle” - pasivni, gusti, tromi, teški, padajući na dolje, stremeći ka središtu univerzuma.
Pristup elementima ovog bloga/knjige je u duhu Stoe, kako zbog reda Elemenata, tako i blizine agregatnim stanjima. U poglavljima koja slijede ću opisati agregatna stanja kako znanstveno-objektivno tako i fenomenološko-deskriptivno. Ovo potonje je odlučujuće, dok je fizikalni opis je od sekundarne važnosti. On služi samo sređivanju fenomenološkog pristupa i nije mjerodavan za određenje Elemenata.
Kod krutog i tekućeg agregatnog stanja ne postoji divergenca znanstvenog i fenomenološkog pristupa u toj mjeri kao kod gasovitog i plazmatičnog; ako se, međutim, plazma i gas izdvoje iz općeg reda agregatnih stanja i zasebno tretiraju kao "pneumatski" fenomeni, već se naznačuje njihov polarni odnos, u smislu potpuno odsutnog (gasovito) i intenzivno prezentnog gasa (plazmatično). Ako dakle agregatna stanja uzmemo, ne po znanstvenom modelu, kao kontinuitet rasturanja materijalne strukture toplinom ili pritiskom, nego sa pozicije njihove pojavne materijalnosti, onda se dopuštaju grupirati po dva, analogno stoičkoj doktrini.
S jedne strane kruto i tekuće agregatno stanje koji se doimaju kao tvarna, “materijalna”, voluminozna, teška i troma, prema dolje stremeća supstanca, dok se s druge strane gasoviti fenomeni - nevidljivi i svjetleći gas - pokazuju kao slobodni od volumena, tromosti, pod silom uzdignuća (plamen), “bestjelesni”, “imaterijalni”, takoreći nepripadajući opipljivom, tvarnom svjetu. Gas je do te mjere čulno odsutan da do 17. stoljeća nije važio kao materija. Čak i egzaktna fizika agregatnih stanja naginje ovoj podjeli kad kruti i tekući modus uzima zasebno, kao “kondenziranu materiju” koja interagira kao kolektiv, i odvaja ga od gasovitog i plazmatičnog koji su u potpuno demontiranom stanju, gdje je u izvjesnom smislu izgubljena njihova tvarnost.
Ako idemo redom od krutog do vatrovitog stanja, onda nam se agregatna stanja pokazuju kao intencija opadanja gustoće. Ako porciju krute i porciju gasovite materije uronimo u vodu, kruto će potonuti na dno (ako izuzmemo anomaliju vode, kao i porozne, zrakom prožete materijale), plinovito će isplivati na površinu. Ovaj vertikalni rang gustoće bi se po uzoru na aristotelovo učenje o prirodnim staništima elemenata mogao prenijeti i na planetarnu slojevitost stvari - zemlja kao baza, na njoj voda, iznad vode zrak i iznad zraka udaljeni plazmatični fenomeni kao munje, ionosfera, zatim zvjezde, zvjezdani vjetrovi, interstelarna materija. Po ovom slijedu imamo djelom i pad optičkog i taktilnog intenziteta - ali samo do plazmatičnih fenomena. Agregatna stanja od krutog na gore gube na tjelesnom intenzitetu, sve su nevidljivija i neopipljivija, i onda na vizuelnom planu nastupa drastični vatreni modus, u svakom pogledu intenzivan, zrači, svjetli, grije, blješti oku i boli ruci, neda da se dodirne.
Ako sad odvojimo “materijalna” (hyle-ovska) i “imaterijalna” (pneumatska) agregatna stanja, onda imamo:
• s jedne strane kruto i vatreno koji su u izvjesnom smislu jasno prisutni, optički, pa čak i taktilno prezentni, usprkos "bestjelesnosti" vatrenog modusa. Po Aristotelu bi to bila dva suva ili kruta elementa.
• i s druge strane dva fluidna, vodeni i zračni, plavkasto-transparentni fenomeni, bezotporni, nedohvatljivi, nedograbljivi, upadljivo medijalni, sa intencijom odsustva. Po Aristotelu su to dva tekuća ili vlažna elementa.
Znači kruti i vatreni modus bi bili nešto kao prezentni, pojavno intenzivni, otporni duet elemenata - ali onda kruto na “materijalni” (hyle) a vatreno na “imaterijalni” (pneuma) način: kruto ospoljava svoje bivstvo pasivno; vatreno ga ospoljava aktivno, kao čista ekspresija, može se reći “pneumatsko” ospoljenje bisvstva, kao zračeća prezentnost, svijetleće i grijuće, toliko intenzivno da izvor ne da da mu se priđe.
Ovaj red sigurno traži nešto koncentracije, ali uz malo istrajnosti ukazuje se njegova grandioznost. Znači imamo na jednoj strani “materijalne”, tvarne elemente i na drugoj “pneumatične”, imaterijalne, bestjelesne fenomene od kojih svaki u sebi sadrži polarnost. Tako stižemo do fundamentalne teme “materijalnih” modusa, prezenca u odnosu na formu - forma vs besformnost. Znači imamo štof koji se ospoljava time što zauzima formu ili ostaje u stanju latentnosti i suzdržava se od forme. I na drugoj strani imamo "bestjelesnu" “pneumu” ili “duh”, koji se ili intenzivno ospoljava kao zračeći centar ili se suzdržava od ospoljenja ekstenzirajući - intenzitet vs ekstenzitet.
