Gdje sam ono stao? A’ da, kod onog pornografskog djela. Znači, falusoidna isturenost, izvučenost prema napolje = Ovan i Jarac; i vaginolika uvučenost prema unutra = Rak i Vaga.
Ovan i Vaga su najpotpuniji reprezentanti vječitog muškarca odnosno vječite žene. Što su vječiti muškarac i vječita žena drugo nego duhovni odslici spolnih organa spremnih za penetraciju - erigiranog penisa odnosno meke, ovlažene vagine. Erigirani penis = pun, nabrekao nabijen krvlju, tvrd i nesavitljiv, pravocrtno usmjeren, spreman za prodiranje kao koplje; Vagina = prazni penisov negativ, otvor kojemu je ispunjenje ispunjenje; zato je meka i vlaži se da bi se obesnažila kolizija i trenje. Dakle na jednoj strani vapeća punoća, na drugoj vapeća praznina. Nije slučajnost da se pogledi, postupci ili karakteri ljudi označavaju "krutim" kad se ovi ne daju savinuti ili "prodornim" kod spremnosti na koliziju; ili pak "mekim" kad volji drugog dopuštaju da se realizira na vlastitu štetu.
Ovakvo viđenje je usput jedno od najvećih svetogrđa današnjice, gdje politika kolaborira sa nekakvim diletantskim socijal-konstruktivizmima i podupire gender mainstreaming, golu ideologiju pod parolom naučnosti. Na isti način je politika kolabolirala sa rasnom antropologijom u prvoj polovini 20. stoljeća, kojoj je pridavala znanstvenu legitimnost, i koja je usput dijametralni opozit upravo postmedernizmima à la gender ideologiji. Po gender učenju su penisi i vagine u krajnjoj liniji neovisni jedno o drugom - iako perfekno pašu - kao i o bilo čemu drugom, kao neke slučajne izrasline koje nemaju nikakve veze sa tim kako se njihov nosioc ponaša ili kako se vidi. Svi mi, vele oni, sugestijama anatomskih datosti upadamo u socijalne klišeje koji opet nemaju veze ni sa čim. Još bi se moglo razumjeti da se ignorira evoluciona psihologija, ali ovdje je i evoluciona biologija tretirana kao da ne postoji - očigledno potpuno ideološko ludilo. Kao što se u eri rasne antropologije masovno njegovao biološki spoznajni arsenal, u duhu filozofije života koja je isticala iracionalnost, fiziognomski pogled, intuiciju, osjećaj, operiralo se sa tipusima i pra slikama, sa nesvjesnim; tako je danas sve što ima veze sa biosom potpuno nestalo sa fokusa i sad ljudski um laprda sam za sebe, gradi neke postmodernističke kule od pjeska. To negiranje izvornih sfera čovjeka se između ostalog očitava i u odnosu viših sfera jedne države sa nižim: vlasti, uprava i mediji se vrte sami oko sebe, a donose odluke za sve, kooperiraju sa hohštaplerskim izdancima duhovnih naukama i prirodne tretiraju kao zrak, tako da se rascjep širi, dok jednom masama ne dokurči i dovedu tzv. populiste na scenu, koji će onda ovu elitu uskoro mlatiti penisima po glavama.
Dalje, Ovan je u svojoj osnovi erigirani penis, penetrator: kruto, stršeće, istureno - pionir, jurišnik, avant-gardist. Ovdje je na djelu karakterna erekcija kao zgusnutost svih raspoloživih snaga oko volje, nesalomljivog htjenja koje gura i pritišće kako prema vani tako i prema unutra. Ovdje se dakle sažimaju i usmjeravaju snage, cilj je jasno fiksiran - pogled, pažnja, htjenje ili cjelokupni gard imaju tunel karakter; sve sažeto u teleološko jedinstvo; direktnost, ukrućena pravocrtnost čvrsto utemeljena u odluci, vektor sile neumoljivo stremi svom ispunjenju. Zadatak je omekšati, skloniti, saviti, učiniti raspoloživim - dakle tvrdoća, krutost, o-krutnost.
Ovdje je vjera u sebe slijepa, kao što je slijepa i sila koja ovdje ima polazište, kao neumoljivi prirodni zakon. Samopouzdanje je titansko, jastvo erigirano, potentno, sa nepomućenim primatom nad svjetom i kao takvo naoštreno za prodoran akt, za proboj. To je afirmativnost prema sebi, polazište iz sebe ili čvrsto uporište u sebi, vektor sile ustoličen u sebi i nikad van sebe. Ja i njegovo hoću ima primarno bivstvo, okolina je samo materijal za oblikovanje. Ovaj svugdje želi ostaviti svoj pečat, zato je ovdje tipično vatrena intenzivna prezenca, punoća prisustva, visok intenzitet tu-bivstva.
Ovan je znači čovjek koji penetrira okruženje. To je tvrdo koje se do jaja ugurava, usjeca, ubada, usvrdlava. Pred ovom napetom, oteknutom silinom drugo popušta prije nego osjeti silinu, sklanja se, savija se; ako ne onda puca kao grana i raspoloživo landara.
Ovan je čovjek volje i sav je kao volja - tek u otporima osjeća da postoji. U ovom znaku nema mjesta za opuštenost, predanost, neodređenost, nedosljednost, prazni hod - sve je uvjek puna, napeta aktivnost, potpuni angažman. Zamisli žure da postanu čin, stavovi i uvjerenja da se otjelotvore u praksi, osobno hoće postati opće. Sve što mekša jedno htjenje, stid, strah, sumnja, krivica, saosjecanje, malodušnost, umor, fatalizam je ovdje trajno egzorcirano - to je tvrd i uspravan čovjek koji naoštren za čin maršira kroz zivot.
Ovakvo viđenje je usput jedno od najvećih svetogrđa današnjice, gdje politika kolaborira sa nekakvim diletantskim socijal-konstruktivizmima i podupire gender mainstreaming, golu ideologiju pod parolom naučnosti. Na isti način je politika kolabolirala sa rasnom antropologijom u prvoj polovini 20. stoljeća, kojoj je pridavala znanstvenu legitimnost, i koja je usput dijametralni opozit upravo postmedernizmima à la gender ideologiji. Po gender učenju su penisi i vagine u krajnjoj liniji neovisni jedno o drugom - iako perfekno pašu - kao i o bilo čemu drugom, kao neke slučajne izrasline koje nemaju nikakve veze sa tim kako se njihov nosioc ponaša ili kako se vidi. Svi mi, vele oni, sugestijama anatomskih datosti upadamo u socijalne klišeje koji opet nemaju veze ni sa čim. Još bi se moglo razumjeti da se ignorira evoluciona psihologija, ali ovdje je i evoluciona biologija tretirana kao da ne postoji - očigledno potpuno ideološko ludilo. Kao što se u eri rasne antropologije masovno njegovao biološki spoznajni arsenal, u duhu filozofije života koja je isticala iracionalnost, fiziognomski pogled, intuiciju, osjećaj, operiralo se sa tipusima i pra slikama, sa nesvjesnim; tako je danas sve što ima veze sa biosom potpuno nestalo sa fokusa i sad ljudski um laprda sam za sebe, gradi neke postmodernističke kule od pjeska. To negiranje izvornih sfera čovjeka se između ostalog očitava i u odnosu viših sfera jedne države sa nižim: vlasti, uprava i mediji se vrte sami oko sebe, a donose odluke za sve, kooperiraju sa hohštaplerskim izdancima duhovnih naukama i prirodne tretiraju kao zrak, tako da se rascjep širi, dok jednom masama ne dokurči i dovedu tzv. populiste na scenu, koji će onda ovu elitu uskoro mlatiti penisima po glavama.
Dalje, Ovan je u svojoj osnovi erigirani penis, penetrator: kruto, stršeće, istureno - pionir, jurišnik, avant-gardist. Ovdje je na djelu karakterna erekcija kao zgusnutost svih raspoloživih snaga oko volje, nesalomljivog htjenja koje gura i pritišće kako prema vani tako i prema unutra. Ovdje se dakle sažimaju i usmjeravaju snage, cilj je jasno fiksiran - pogled, pažnja, htjenje ili cjelokupni gard imaju tunel karakter; sve sažeto u teleološko jedinstvo; direktnost, ukrućena pravocrtnost čvrsto utemeljena u odluci, vektor sile neumoljivo stremi svom ispunjenju. Zadatak je omekšati, skloniti, saviti, učiniti raspoloživim - dakle tvrdoća, krutost, o-krutnost.
Ovdje je vjera u sebe slijepa, kao što je slijepa i sila koja ovdje ima polazište, kao neumoljivi prirodni zakon. Samopouzdanje je titansko, jastvo erigirano, potentno, sa nepomućenim primatom nad svjetom i kao takvo naoštreno za prodoran akt, za proboj. To je afirmativnost prema sebi, polazište iz sebe ili čvrsto uporište u sebi, vektor sile ustoličen u sebi i nikad van sebe. Ja i njegovo hoću ima primarno bivstvo, okolina je samo materijal za oblikovanje. Ovaj svugdje želi ostaviti svoj pečat, zato je ovdje tipično vatrena intenzivna prezenca, punoća prisustva, visok intenzitet tu-bivstva.
Ovan je znači čovjek koji penetrira okruženje. To je tvrdo koje se do jaja ugurava, usjeca, ubada, usvrdlava. Pred ovom napetom, oteknutom silinom drugo popušta prije nego osjeti silinu, sklanja se, savija se; ako ne onda puca kao grana i raspoloživo landara.
Ovan je čovjek volje i sav je kao volja - tek u otporima osjeća da postoji. U ovom znaku nema mjesta za opuštenost, predanost, neodređenost, nedosljednost, prazni hod - sve je uvjek puna, napeta aktivnost, potpuni angažman. Zamisli žure da postanu čin, stavovi i uvjerenja da se otjelotvore u praksi, osobno hoće postati opće. Sve što mekša jedno htjenje, stid, strah, sumnja, krivica, saosjecanje, malodušnost, umor, fatalizam je ovdje trajno egzorcirano - to je tvrd i uspravan čovjek koji naoštren za čin maršira kroz zivot.
"Meko i šuplje, o kako ti nadvladavaš tvrdo i ispunjeno" - tko je to rekao Čukiću? Aleister Crowley “Magika bez suza”, već večeras počinješ sa lektirom. Dakle, ako je Ovan ofenziva, via activa, onda je Vaga defanziva, pasiva. Ona je izložena utjecajima, raspoloživa, isto tako je astenična i trpeća, znači elastična (=zračna) samonegacija, praznina, odsustvo, za razliku od oponenta Ovna koji je intenzivno prisustvo = jesam. Njena suština se pokazuje u afirmativnom gardu ne prema sebi nego prema drugom. Već kao zračnog znaka je karakterizira oskudica supstance. Težište joj dakle nije u njoj samoj, nego u onom nisam, napolju, razvlači se okolo kao picino tjesto, reflektira se izvana, teško se centrira. Netko reče da je simbol Venere ogledalce, što je naravno besmislica, ali je ipak interesantna koincidencija utoliko što simbolizira gledati se odnosno pozicionirati se izvana. Dakle, dok je Ovan sirovo, nereflektirano, intenzivno, u sebi zgusnuto, tvrdo, kompaktno sopstvo (Vatra), Vaga je ekstenzivno, razvučeno, osuto (Zrak), prazno (ne)sopstvo. Dok je Ovan taj koji savija i sklanja (aktiv), Vaga je ta koja se savija i sklanja (pasiv). Zrak je generalno lak, amortizirajući element (o tome uskoro opširnije), i u ovom znaku je taj aspekt najispunjeniji. Primarni cilj je izbjeći trenje i koliziju, obesnažiti, ukrotiti silu, smanjiti tenziju. Zato je Vaga vaginolika, prijemčiva, elastična, rastezljiva, meka, pripija se i vlaži se, oblikuje prema putanjama drugih.
Ta sva simbologija spolnih organa je našla taloge u jeziku: ne kaže se slučajno za čovjeka meke, defanzivne naravi da je “pička” od čovjeka, english “pussy”, “limp-dick”, deutsch “Schlappschwanz” (mlohavi kurac), a za nekog sa ofenzivnim gardom da je “kurčevit”, za nekog tko želi ostaviti utisak da je "kurčilo". Toliko o tome.
Ta sva simbologija spolnih organa je našla taloge u jeziku: ne kaže se slučajno za čovjeka meke, defanzivne naravi da je “pička” od čovjeka, english “pussy”, “limp-dick”, deutsch “Schlappschwanz” (mlohavi kurac), a za nekog sa ofenzivnim gardom da je “kurčevit”, za nekog tko želi ostaviti utisak da je "kurčilo". Toliko o tome.
Da se još jednom podsjetimo značenja kuća o kojima je rječ:
4. i 10. kuća:
Nataša: stojim - dostizem
Filip Matanović: dno - vrh
1. i 7. kuća:
Nataša: jesam - nisam
Janko Rakočević: ja - oni
Filip Matanović: nezavisnost - zavisnost
Jarac-Rak osovina nema tako indiskretne seksualne konotacije kao Ovan-Vaga. Rak je manje vagina i više cjelokupno žensko grotlo, u prvom redu maternica. Dakle ne organ za penetriranje, nego “plodna kotlina”, uterus, hraniteljsko kućište klijajućeg života, ali za našu svrhu, prije svega, iskonsko utočište, izgubljeni raj, mjesto blaženog pred-reflektivnog vegetiranja (u plodovoj vodici), jer tu je mistika difuzne koegzistencije dvoje, najintimnije kapilarnosti majke i ploda, bez svjesti, bez svjetla, bez podjeljenosti; na koncu je to objekt retrogradnih čežnji ili nostalgije za izgubljenim rajom nepodjeljenosti, za potpunim izmirenjem čovjeka sa svjetom, subjekta sa objektom - što je suština elementa Voda!
Dakle, neplodni planinski vrhovi (Jarac) vs plodne kotline (Rak) su slike samo uslovno u sferi koitusa. Krutost-suvost i mekoća-ovlaženost imaju nesumnjivo porno konotacije, ali penetracija ovdje nije neposredno evocirana - tako da se testosteron-junkies kao Končar mogu sad malo opustiti i staviti ruke opet na stol. O vrhovima i kotlinama sam već opširnije pisao, i od toga ću nešto kasnije napraviti jedan opširniji remake u svrhu bolje razumljivosti.
Dakle, neplodni planinski vrhovi (Jarac) vs plodne kotline (Rak) su slike samo uslovno u sferi koitusa. Krutost-suvost i mekoća-ovlaženost imaju nesumnjivo porno konotacije, ali penetracija ovdje nije neposredno evocirana - tako da se testosteron-junkies kao Končar mogu sad malo opustiti i staviti ruke opet na stol. O vrhovima i kotlinama sam već opširnije pisao, i od toga ću nešto kasnije napraviti jedan opširniji remake u svrhu bolje razumljivosti.
Dakle, 4. i 10. kuća su na jednoj strani srce tmine - IC, i na drugoj strani vrh, maksimalno izložen otvorenosti i svjetlu (javnosti) - MC. To tamno dno i svjetli vrh (mundanog) kruga mi evocira jednu interesantnu fizikalnu korespodencu - fenomen stabilnosti/nestabilnosti. Stanje stabilnosti je osobina jednog sistema da ignoriše smetnje ili, ako mu ne uspjeva, da se nakon destabilizacije ipak vrati u prvobitno stanje. Radi se dakle o “sedentarnom” sistemu koji spriječava da sve sklizne u ireverzibilni pokret sa neodređenim tokom i gdje se sve vraća u polazišno stanje. To se podudara sa 4. kućom, kao dnom kruga. Sa 10. kućom ne, ali samo na prvu loptu (o tome kasnije).
Kad su u pitanju 4. i 10. zodijački znak onda je po Nataši stvar obrnuta. Ona i njeni apostoli vide Raka gore, nestabilnog, a Jarca dolje - pošto u Raku Sunce dostiže maksimalnu sjevernu tacku. Nataša: “Jarac nije hiperborejac vec hiperaustralac s obzirom da asocira na jug, ne sever. Rak je sever iako Sunce sija u maksimumu”. Prilično budalasto s obzirom na činjenicu da je rakov domaćin Mjesec, Luminar, opozitan hladnom planetu daljina - Saturnu. Luminari su planete topline, neovisno o ptolomejsko-aristoteloviskim zabludama o primarnim kvalitetama, Mjesec vodene, dakle duševne topline, Sunce vatrene. O tome kasnije iscrpnije.
Ako pomenutu idiotsku dogmu o primarnim kvalitetama planeta, koju je kanonizirao Ptolemeus da bi astrologiji dao jedan znanstveni akcent, smaknemo sa vidika, onda se vanjske planete kaldejskog reda pokažu kao ono što jesu - planete daljine i hladnoće (i unutarnjeg topline i blizine). Dizanje Sunca na gore prema sjeveru ili dolje ka jugu ne igra nikakvu ulogu, šta god Bonatti palamudio, kaldejski red je alfa i omega. Uostalom nije baš dosljedno na jednom mjestu isticati jednu iskustvu nedostupnu, astronomsku činjenicu kao što je pozicija Sunca u odnosu na nebesku os, a na drugom klimatske asocijacijacije, pa tako Raka uzeti za snježnog hiperborejca koji se pod suncobranom maže kremama protiv sunca i pije limundu s ledom.
Sve u svemu, već smo stigli do toga da se veze ugaonih kuća i kardinalnih znakova blago naziru. U matanavićevom dno-vrh za 4. i 10. kuću i natašinom jesam-nisam za 1. i 7. kuću već pomalo namiguje ovaj porno mood. Dno i vrh sugeriraju indirektno jedno unutra i jednu isturenost; dok jesam i nisam u smislu falusoidne punoće = Jesam, i vaginalne šupljine = Nisam. Slažem se da je sve ovo zekin prdac, predaleke i presmjele asocijacije. Zato ćemo sad napojiti i nahraniti konje za daleki put, i kad se vratimo sve će lijepo sjesti, onom tko nije tup.
Ako pomenutu idiotsku dogmu o primarnim kvalitetama planeta, koju je kanonizirao Ptolemeus da bi astrologiji dao jedan znanstveni akcent, smaknemo sa vidika, onda se vanjske planete kaldejskog reda pokažu kao ono što jesu - planete daljine i hladnoće (i unutarnjeg topline i blizine). Dizanje Sunca na gore prema sjeveru ili dolje ka jugu ne igra nikakvu ulogu, šta god Bonatti palamudio, kaldejski red je alfa i omega. Uostalom nije baš dosljedno na jednom mjestu isticati jednu iskustvu nedostupnu, astronomsku činjenicu kao što je pozicija Sunca u odnosu na nebesku os, a na drugom klimatske asocijacijacije, pa tako Raka uzeti za snježnog hiperborejca koji se pod suncobranom maže kremama protiv sunca i pije limundu s ledom.
Sve u svemu, već smo stigli do toga da se veze ugaonih kuća i kardinalnih znakova blago naziru. U matanavićevom dno-vrh za 4. i 10. kuću i natašinom jesam-nisam za 1. i 7. kuću već pomalo namiguje ovaj porno mood. Dno i vrh sugeriraju indirektno jedno unutra i jednu isturenost; dok jesam i nisam u smislu falusoidne punoće = Jesam, i vaginalne šupljine = Nisam. Slažem se da je sve ovo zekin prdac, predaleke i presmjele asocijacije. Zato ćemo sad napojiti i nahraniti konje za daleki put, i kad se vratimo sve će lijepo sjesti, onom tko nije tup.
Da bi cjela ova story sjela, potrebno ju je ispričati iz početka. Kao prvo, valja vidjeti što je to zodijački znak. Zodijački znak je nešto sasvim banalno - akcentuiranje jednog elementa domicilnom planetom (jedinom smislenom redu odnosa planeta i znakova). Već vidim tradicionaliste sa grčevima u želudcu, od smjeha ili od gađenja, ali da vidimo šta je njima zodijački znak? Ništa tako banalno: zodijački znak je jedan latentni sadržaj koji je kvalifikovan “ne samo kroz domicilnu planetu, vec i planetu egzaltacije, triplicitetne vladare, modalitet, element, godisnje doba kojem pripada, termine, parane i dekanata.” (Nataša). Drugim rječima, zodijački znak je tjesan kofer pred put, svašta nagurano u njega. I onda, shodno ovim nogama naguranim sadržajima, veli za Raka da je to “pokretni, puteni bonvivan velikih zudnih i zivotnih apetita jer je Mesec simbol tela i vitalnosti, otelotvorena dusa vezana za zemaljsko i zudno jer je, opet, najblizi u sferama zemlji”. (..) “Jupiter dodaje ekstenzivnost principa pa je covek jos vise zudan za svim onim sto Mesec esencijalno jeste”- ekstenzivnost Jupitera čini da je je Rak još više žudan? Koliko čovjek mora biti flat da bi ovako nešto napisao? U međuvremenu sam stekao punu izvjesnost u jednoj stvari: Nataša je stvarno brilijantan astronom, ali kao astrolog je ono što sam od početka slutio - nosorog u baletnoj školi. I onda dalje kaže: “Venera i Mars participiraju preko vodenog tripliciteta. Dekanati svaki deo posebno kvalifikuju.” i slične gluposti. Znači zodjački znak se kao peršin sjecka u sve manja parčeta i svakom tom djelu i djeliću se udari pečat nekog planeta. Mene to podsjeća na jelku koju su kitila razuzdana mala djeca.
Idemo dalje. Svaka tačka kruga ima svoju dijametralno pozicioniranu na drugoj strani (180°). Krug na kojeg su u odsječcima projicirani određeni sadržaji se koristi ili kao ciklički prikaz ili kao sistem dijametralnosti. Kao sistem dijametralnosti se krug koristi kad se radi o polarnim sadržajima. Tako kod sadržaja horskopske astrologje imamo polarnosti i kod domicilno poslaganih planeta preko kruga zodijaka i isto tako kod kuća kao što je upravo ovdje odnosno na “diskusijama” lijepo demonstrirano. Kod planeta imamo uz to ljepotu polarnosti i ako preko Sunca savinemo i preklopimo kaldejski red planeta. Međutim, po Nataši i ostalim tradicionalističkim freakovima, znakovi na zodiaku u sumi svojih značenja ne da nisu polarni, nego se zodijački znak kao takav doima kao jedno đubrište u koje je svašta nasumice bacano. Npr. u Raku je egzaltiran Jupiter, dok je u njegovom dijametralnom oponentu Jarcu egzaltiran Mars (??). Nema nikakve logike, a još manje da je npr. u Biku egzaltiran Mjesec, dok u dijametralno postavljenom Škorpionu nema ničega. Triplicitetni vladar Raka je Mars, dok je Jarca Venera samo ako je dnevni, inače Mjesec (??). Srednji dekan Raka je Merkur, srednji dekan Jarca Mars (??). Modaliteti se također kose sa polarnošću znakova itd. itd. Jedino što u ovoj bolesnoj hipertrofiji značenja ima polarni karakter su Elementi i domicilne planete (ok, ok i godišnja doba..koja ionako nemaju nikakvog smisla).
Šta su to elementi?
Elementi su takoreći "eterične" izvedenice agregatnih stanja. Pod eteričnim ne mislim ništa teozofsko ili okultno. Kad se npr. jedan čovjek opisuje metaforom “hladan” onda se kvaliteta jedne taktilne senzacije "prenosi", ili prepoznaje se u karakternim osobinama. Taj medij u kojem čulna iskustva prepoznaju duševna je isti onaj koji koristi astrologija. U tom “eteru” se oslikavaju čulne stvari i slijede istu logiku. Gore smo vidjeli da se fenomenologijom penisa i vagine pronalaze njihovi pandami u duševnoj zoni. Svakodnevne i poeteske metafore se masovno služe ovim medijem i zato je moguće uraditi jednu metaforologiju u kojoj se pokazuje izvjesna skupljenost metafora oko astroloških smislenih jednica. Oni koji znaju šta je to "konceptualna metafora", znaju i da metafore nisu samo stilski prenos smisla, nego da pojedinačne metafore funkcioniraju sređeno, grupno, u izvjesnom snopu koji u stvari odaje pokušaj konceptualizacije svjeta. Metaforični prenos je uvijek prenos jednostavnog, banalnog iskustva na kompleksno, gdje onda prvo strukturira drugo. Ta jednostavna iskustva koja su uzor kompleksnim su uglavnom fizička, tjelesna ili čulna. Čulnost je takoreći kongitivni instrument za sređivanje nadčulnog. Brojne konceptualne metafore su fizičke i kao takve upravo u blizini fenomenologije agregatnih stanja. Tako ćaskanje o našim rafiniranim karakterološkim opažanjima može zvučati kao da se radi o gradilištu - kruti, čvrsti, tvrdi, hladni, grubi, tupi, veliki, široki, daleki, visoki, napeti, fleksibilni, konfuzni, stabilni, sjajni, brilijantni, zračeći, mračni, sabrani sl. ljudi. Važno je napomenuti da kad jedno iskustvo X traži da bude imenovano, onda ono ne nalazi ime proizvoljno, već ono koje se odnosi na iskustvo u analognoj vezi. Ono što je u ovome vrijedno svake pažnje je činjenica da su ta imenovanja odnosno prepoznavanja infantilna, primitivna, čak i animalna, pošto ih djelimo i sa jednim djelom faune. Npr. kad je nešto posebno značajno, sveto, od izuzetne važnosti, onda to naše duboko pozicionirano, animalno jastvo vidi kao veliko, teško ili zračeće, što se može iščitati ne samo iz starih, utabanih, duboko u jeziku utkanih metafora nego i iz ikonologije primitivnije umjetnosti. Kao što sam već ranije napisao, Astrologija ne apelira na neki viši instrumentarij u čovjeku, na rafinirani spirit, božansku intuiciju, ili natašin racio - nego na životinju u čovjeku!
Elementi su takoreći "eterične" izvedenice agregatnih stanja. Pod eteričnim ne mislim ništa teozofsko ili okultno. Kad se npr. jedan čovjek opisuje metaforom “hladan” onda se kvaliteta jedne taktilne senzacije "prenosi", ili prepoznaje se u karakternim osobinama. Taj medij u kojem čulna iskustva prepoznaju duševna je isti onaj koji koristi astrologija. U tom “eteru” se oslikavaju čulne stvari i slijede istu logiku. Gore smo vidjeli da se fenomenologijom penisa i vagine pronalaze njihovi pandami u duševnoj zoni. Svakodnevne i poeteske metafore se masovno služe ovim medijem i zato je moguće uraditi jednu metaforologiju u kojoj se pokazuje izvjesna skupljenost metafora oko astroloških smislenih jednica. Oni koji znaju šta je to "konceptualna metafora", znaju i da metafore nisu samo stilski prenos smisla, nego da pojedinačne metafore funkcioniraju sređeno, grupno, u izvjesnom snopu koji u stvari odaje pokušaj konceptualizacije svjeta. Metaforični prenos je uvijek prenos jednostavnog, banalnog iskustva na kompleksno, gdje onda prvo strukturira drugo. Ta jednostavna iskustva koja su uzor kompleksnim su uglavnom fizička, tjelesna ili čulna. Čulnost je takoreći kongitivni instrument za sređivanje nadčulnog. Brojne konceptualne metafore su fizičke i kao takve upravo u blizini fenomenologije agregatnih stanja. Tako ćaskanje o našim rafiniranim karakterološkim opažanjima može zvučati kao da se radi o gradilištu - kruti, čvrsti, tvrdi, hladni, grubi, tupi, veliki, široki, daleki, visoki, napeti, fleksibilni, konfuzni, stabilni, sjajni, brilijantni, zračeći, mračni, sabrani sl. ljudi. Važno je napomenuti da kad jedno iskustvo X traži da bude imenovano, onda ono ne nalazi ime proizvoljno, već ono koje se odnosi na iskustvo u analognoj vezi. Ono što je u ovome vrijedno svake pažnje je činjenica da su ta imenovanja odnosno prepoznavanja infantilna, primitivna, čak i animalna, pošto ih djelimo i sa jednim djelom faune. Npr. kad je nešto posebno značajno, sveto, od izuzetne važnosti, onda to naše duboko pozicionirano, animalno jastvo vidi kao veliko, teško ili zračeće, što se može iščitati ne samo iz starih, utabanih, duboko u jeziku utkanih metafora nego i iz ikonologije primitivnije umjetnosti. Kao što sam već ranije napisao, Astrologija ne apelira na neki viši instrumentarij u čovjeku, na rafinirani spirit, božansku intuiciju, ili natašin racio - nego na životinju u čovjeku!
Druga stvar. Elementi postoje samo kao dva para polarnosti, i to Vatra vs Zrak i Zemlja vs Voda! - egzaktno onako kako su znakovi na zodijaku dijametralno raspoređeni - uvjek vatreni 180° isključivo naspram zračnih, i uvjek zemljani 180° isključivo naspram vodenih. Vodeni ne oponiraju zračnim i vaternim; vatreni ne oponiraju vodenim i zemljanim itd. Ako ćemo malko pretjerati, zodijak se može podjeliti na dva hexa-zodijaka, jedan vatreno-zračni i drugi zemljano-vodeni. Zato sam onomad govorio o dva paralelna “univerzuma” ujedninjena u jedan; i o tome da se u centru oba ova univerzuma vodi bitka tipa jastvo vs ne-jastvo, ali kod svakog od njih jedno drugačije jastvo - kod jednog ego, kod drugog cogito. Paralelnost postoji i u tom smislu da svaki od ovih "univerzuma" ima svoju čvrstu (Zemlja i Vatra) i svoju fluidnu stranu (Voda i Zrak). Čvrsti su "jastveni", fluidni su "ne-jastveni".
Ovaj vid polarnosti se uveliko podudara sa stoičkim sistemom elemenata, koji je u vrijeme klasične Grčke konkurirao aristotelovskom, kojeg je Ptolemeus takoreći izboksao kao dogmu. Podudara se u dvojakom smislu - kao njegov agregatni karakter i kao ista ona polarnost Elemenata o kojoj upravo pisah (Vatra vs Zrak i Voda vs Zemlja). Za razliku od aristotelovog sistema gdje elementi mogu ciklički prelaziti jedni u druge, kod stoika su elementi linearno konstituisani tako da su Vatra i Zemlja uvjek last station. U tome je svakako bliži logici agregatnih stanja nego aristotelov sistem. Prelazi u okviru te linearnosti se odvijaju silama kontrakcije i ekspanzije. Kontrakcija je na snazi kad elementi “silaze” od Vatre do Zemlje; ekspanzija obnuto. Za stoike su Zrak i Vatra zasebna grupa (Pneuma) u odnosu na Vodu i Zemlju koji su opet priča za sebe. Prvi su pokretni, aktivni, bestežinski, na gore stremeći; drugi su, tromi, pasivni, teški, na dolje stremeći. I ovdje se također ocrtava priroda agregatnih stanja. Za razliku od aristotelovsko-ptolomejskog sistema gdje se svaki od elemenata sastoji iz 2 od 4 kvaliteta suvo-vlažno-vruće-hladno, za stoike su ove kvalitete vezane uvjek samo jedna po elementu. I upravo ovdje imamo jednu bitnu razliku u odnosu na aristotelov sistem: po stoičkoj filozofiji je Zrak hladan, dok kod Aristotela sadrži kvalitetu toplote. Tako su po učenju stoe Vatra i Zrak polarno postavljeni, dok su po učenju Aristotela ili Ptolemeusa to Vatra i Voda.
Znači, stoici govore o pra-počelima referencirajući sasvim jasno agregatna stanja, isto kao što i ja sublimiram agregatna stanja, ali ne tako metafizički oteknuto, kao filozofska pra-počela, nego kao jedan ljudski, produhovljeni rejon, nešto kao svjet apsolutnih metafora neprevodivih na diskurzivni jezik.
Nastavlja se.
Znači, stoici govore o pra-počelima referencirajući sasvim jasno agregatna stanja, isto kao što i ja sublimiram agregatna stanja, ali ne tako metafizički oteknuto, kao filozofska pra-počela, nego kao jedan ljudski, produhovljeni rejon, nešto kao svjet apsolutnih metafora neprevodivih na diskurzivni jezik.
Nastavlja se.
