Čeitri elementa i četiri agregatna stanja - 3. Dio

Prije nego se okrenem fenomenologiji agregatnih stanja, da najprije utvrdimo gradivo o elementima.

Kao što je u doktrinarnoj pozadini stare astrologije fatalizam Stoe, tako je i stoički red elemenata ujedno i red elemenata na Zodijaku - svi vatreni znakovi su na Zodijaku dijametralno (180°) postavljeni isključivo zračnim, kao i svi zemljani isključivo vodenim (iako su astrolozi 2000 godina operirali sa aristotelovim ili galenovim redom Elemenata i pripadajućim taktilnim kvalitetama). Kao što rekoh, za razliku od empedoklove ili aristotelove elementarologije, stoička je po svojim svojstvima znatno bliža agregatnim stanjima. Stoici su iz fenomenologije agregatnih stanja i iz čuvenog učenja Aristotela o hyle i morphe (materija i forma), izveli grupiranje Elementa i njihove polarnosti na taj način da su Voda i Zemlja postali jedna zasebna grupa i Vatra i Zrak druga. Prva gupa odgovara aristotelovom hyle , dok je druga otprilike odgovarala aristotelovom morphe, ali nije bila morphe nego pneuma (duh, spirit), inače značajan pojam stoičke doktirne. U okviru svake od te dvije grupe važi odnos polarnosti: Voda kao vlažno i tekuće naspram krute i suve Zemlje; i na drugoj strani hladni Zrak naspram vruće Vatre. Vatra i Zrak su važili kao “pneumatični” - aktivni i pokretni, fini, bestežinski, na gore stremeći - s čime očigledno korespondiraju sa "imaterijalnom" pojavnošću odgovarajućih agregatnih stanja; Voda i Zemlja su uzeti u smislu “hyle” - pasivni, gusti, tromi, teški, padajući na dolje, stremeći ka središtu univerzuma.

Pristup elementima ovog bloga/knjige je u duhu Stoe, kako zbog reda Elemenata, tako i blizine agregatnim stanjima. U poglavljima koja slijede ću opisati agregatna stanja kako znanstveno-objektivno tako i fenomenološko-deskriptivno. Ovo potonje je odlučujuće, dok je fizikalni opis je od sekundarne važnosti. On služi samo sređivanju fenomenološkog pristupa i nije mjerodavan za određenje Elemenata.

Kod krutog i tekućeg agregatnog stanja ne postoji divergenca znanstvenog i fenomenološkog pristupa u toj mjeri kao kod gasovitog i plazmatičnog; ako se, međutim, plazma i gas izdvoje iz općeg reda agregatnih stanja i zasebno tretiraju kao "pneumatski" fenomeni, već se naznačuje njihov polarni odnos, u smislu potpuno odsutnog (gasovito) i intenzivno prezentnog gasa (plazmatično). Ako dakle agregatna stanja uzmemo, ne po znanstvenom modelu, kao kontinuitet rasturanja materijalne strukture toplinom ili pritiskom, nego sa pozicije njihove pojavne materijalnosti, onda se dopuštaju grupirati po dva, analogno stoičkoj doktrini. 

 

S jedne strane  kruto i tekuće agregatno stanje koji se doimaju kao tvarna, “materijalna”, voluminozna, teška i troma, prema dolje stremeća supstanca, dok se s druge strane gasoviti fenomeni - nevidljivi i svjetleći gas - pokazuju kao slobodni od volumena, tromosti, pod silom uzdignuća (plamen), “bestjelesni”, “imaterijalni”, takoreći nepripadajući opipljivom, tvarnom svjetu. Gas je do te mjere čulno odsutan da do 17. stoljeća nije važio kao materija. Čak i egzaktna fizika agregatnih stanja naginje ovoj podjeli kad kruti i tekući modus uzima zasebno, kao “kondenziranu materiju” koja interagira kao kolektiv, i odvaja ga od gasovitog i plazmatičnog koji su u potpuno demontiranom stanju, gdje je u izvjesnom smislu izgubljena njihova tvarnost.

Ako idemo redom od krutog do vatrovitog stanja, onda nam se agregatna stanja pokazuju kao intencija opadanja gustoće. Ako porciju krute i porciju gasovite materije uronimo u vodu, kruto će potonuti na dno (ako izuzmemo anomaliju vode, kao i porozne, zrakom prožete materijale), plinovito će isplivati na površinu. Ovaj vertikalni rang gustoće bi se po uzoru na aristotelovo učenje o prirodnim staništima elemenata mogao prenijeti i na planetarnu slojevitost stvari - zemlja kao baza, na njoj voda, iznad vode zrak i iznad zraka udaljeni plazmatični fenomeni kao munje, ionosfera, zatim zvjezde, zvjezdani vjetrovi, interstelarna materija. Po ovom slijedu imamo djelom i pad optičkog i taktilnog intenziteta - ali samo do plazmatičnih fenomena. Agregatna stanja od krutog na gore gube na tjelesnom intenzitetu, sve su nevidljivija i neopipljivija, i onda na vizuelnom planu nastupa drastični vatreni modus, u svakom pogledu intenzivan, zrači, svjetli, grije, blješti oku i boli ruci, neda da se dodirne.

Ako sad odvojimo “materijalna” (hyle-ovska) i “imaterijalna” (pneumatska) agregatna stanja, onda imamo:

• s jedne strane kruto i vatreno koji su u izvjesnom smislu jasno prisutni, optički, pa čak i taktilno prezentni, usprkos "bestjelesnosti" vatrenog modusa. Po Aristotelu bi to bila dva suva ili kruta elementa.

• i s druge strane dva fluidna, vodeni i zračni, plavkasto-transparentni fenomeni, bezotporni, nedohvatljivi, nedograbljivi, upadljivo medijalni, sa intencijom odsustva. Po Aristotelu su to dva tekuća ili vlažna elementa.

Znači kruti i vatreni modus bi bili nešto kao prezentni, pojavno intenzivni, otporni duet elemenata - ali onda kruto na “materijalni” (hyle) a vatreno na “imaterijalni” (pneuma) način: kruto ospoljava svoje bivstvo pasivno; vatreno ga ospoljava aktivno, kao čista ekspresija, može se reći “pneumatsko” ospoljenje bisvstva, kao zračeća prezentnost, svijetleće i grijuće, toliko intenzivno da izvor ne da da mu se priđe.

Ovaj red sigurno traži nešto koncentracije, ali uz malo istrajnosti ukazuje se njegova grandioznost. Znači imamo na jednoj strani “materijalne”, tvarne elemente i na drugoj “pneumatične”, imaterijalne, bestjelesne fenomene od kojih svaki u sebi sadrži polarnost. Tako stižemo do fundamentalne teme “materijalnih” modusa, prezenca u odnosu na formu - forma vs besformnost. Znači imamo štof koji se ospoljava time što zauzima formu ili ostaje u stanju latentnosti i suzdržava se od forme. I na drugoj strani imamo "bestjelesnu" “pneumu” ili “duh”, koji se ili intenzivno ospoljava kao zračeći centar ili se suzdržava od ospoljenja ekstenzirajući - intenzitet vs ekstenzitet.

Kuća = Zodijački znak? 2. Dio

Gdje sam ono stao? A’ da, kod onog pornografskog djela. Znači, falusoidna isturenost, izvučenost prema napolje = Ovan i Jarac; i vaginolika uvučenost prema unutra = Rak i Vaga. 

Ovan i Vaga su najpotpuniji reprezentanti vječitog muškarca odnosno vječite žene. Što su vječiti muškarac i vječita žena drugo nego duhovni odslici spolnih organa spremnih za penetraciju - erigiranog penisa odnosno meke, ovlažene vagine. Erigirani penis = pun, nabrekao nabijen krvlju, tvrd i nesavitljiv, pravocrtno usmjeren, spreman za prodiranje kao koplje; Vagina = prazni penisov negativ, otvor kojemu je ispunjenje ispunjenje; zato je meka i vlaži se da bi se obesnažila kolizija i trenje. Dakle na jednoj strani vapeća punoća, na drugoj vapeća praznina. Nije slučajnost da se pogledi, postupci ili karakteri ljudi označavaju "krutim" kad se ovi ne daju savinuti ili "prodornim" kod spremnosti na koliziju; ili pak "mekim" kad volji drugog dopuštaju da se realizira na vlastitu štetu.
Ovakvo viđenje je usput jedno od najvećih svetogrđa današnjice, gdje politika kolaborira sa nekakvim diletantskim socijal-konstruktivizmima i podupire gender mainstreaming, golu ideologiju pod parolom naučnosti. Na isti način je politika kolabolirala sa rasnom antropologijom u prvoj polovini 20. stoljeća, kojoj je pridavala znanstvenu legitimnost, i koja je usput dijametralni opozit upravo postmedernizmima à la gender ideologiji. Po gender učenju su penisi i vagine u krajnjoj liniji neovisni jedno o drugom - iako perfekno pašu - kao i o bilo čemu drugom, kao neke slučajne izrasline koje nemaju nikakve veze sa tim kako se njihov nosioc ponaša ili kako se vidi. Svi mi, vele oni, sugestijama anatomskih datosti upadamo u socijalne klišeje koji opet nemaju veze ni sa čim. Još bi se moglo razumjeti da se ignorira evoluciona psihologija, ali ovdje je i evoluciona biologija tretirana kao da ne postoji - očigledno potpuno ideološko ludilo. Kao što se u eri rasne antropologije masovno njegovao biološki spoznajni arsenal, u duhu filozofije života koja je isticala iracionalnost, fiziognomski pogled, intuiciju, osjećaj, operiralo se sa tipusima i pra slikama, sa nesvjesnim; tako je danas sve što ima veze sa biosom potpuno nestalo sa fokusa i sad ljudski um laprda sam za sebe, gradi neke postmodernističke kule od pjeska. To negiranje izvornih sfera čovjeka se između ostalog očitava i u odnosu viših sfera jedne države sa nižim: vlasti, uprava i mediji se vrte sami oko sebe, a donose odluke za sve, kooperiraju sa hohštaplerskim izdancima duhovnih naukama i prirodne tretiraju kao zrak, tako da se rascjep širi, dok jednom masama ne dokurči i dovedu tzv. populiste na scenu, koji će onda ovu elitu uskoro mlatiti penisima po glavama.

Dalje, Ovan je u svojoj osnovi erigirani penis, penetrator: kruto, stršeće, istureno - pionir, jurišnik, avant-gardist. Ovdje je na djelu karakterna erekcija kao zgusnutost svih raspoloživih snaga oko volje, nesalomljivog htjenja koje gura i pritišće kako prema vani tako i prema unutra. Ovdje se dakle sažimaju i usmjeravaju snage, cilj je jasno fiksiran - pogled, pažnja, htjenje ili cjelokupni gard imaju tunel karakter; sve sažeto u teleološko jedinstvo; direktnost, ukrućena pravocrtnost čvrsto utemeljena u odluci, vektor sile neumoljivo stremi svom ispunjenju. Zadatak je omekšati, skloniti, saviti, učiniti raspoloživim - dakle tvrdoća, krutost, o-krutnost.
Ovdje je vjera u sebe slijepa, kao što je slijepa i sila koja ovdje ima polazište, kao neumoljivi prirodni zakon. Samopouzdanje je titansko, jastvo erigirano, potentno, sa nepomućenim primatom nad svjetom i kao takvo naoštreno za prodoran akt, za proboj. To je afirmativnost prema sebi, polazište iz sebe ili čvrsto uporište u sebi, vektor sile ustoličen u sebi i nikad van sebe. Ja i njegovo hoću ima primarno bivstvo, okolina je samo materijal za oblikovanje. Ovaj svugdje želi ostaviti svoj pečat, zato je ovdje tipično vatrena intenzivna prezenca, punoća prisustva, visok intenzitet tu-bivstva.
Ovan je znači čovjek koji penetrira okruženje. To je tvrdo koje se do jaja ugurava, usjeca, ubada, usvrdlava. Pred ovom napetom, oteknutom silinom drugo popušta prije nego osjeti silinu, sklanja se, savija se; ako ne onda puca kao grana i raspoloživo landara.
Ovan je čovjek volje i sav je kao volja - tek u otporima osjeća da postoji. U ovom znaku nema mjesta za opuštenost, predanost, neodređenost, nedosljednost, prazni hod - sve je uvjek puna, napeta aktivnost, potpuni angažman. Zamisli žure da postanu čin, stavovi i uvjerenja da se otjelotvore u praksi, osobno hoće postati opće. Sve što mekša jedno htjenje, stid, strah, sumnja, krivica, saosjecanje, malodušnost, umor, fatalizam je ovdje trajno egzorcirano - to je tvrd i uspravan čovjek koji naoštren za čin maršira kroz zivot.

"Meko i šuplje, o kako ti nadvladavaš tvrdo i ispunjeno" - tko je to rekao Čukiću? Aleister Crowley “Magika bez suza”, već večeras počinješ sa lektirom. Dakle, ako je Ovan ofenziva, via activa, onda je Vaga defanziva, pasiva. Ona je izložena utjecajima, raspoloživa, isto tako je astenična i trpeća, znači elastična (=zračna) samonegacija, praznina, odsustvo, za razliku od oponenta Ovna koji je intenzivno prisustvo = jesam. Njena suština se pokazuje u afirmativnom gardu ne prema sebi nego prema drugom. Već kao zračnog znaka je karakterizira oskudica supstance. Težište joj dakle nije u njoj samoj, nego u onom nisam, napolju, razvlači se okolo kao picino tjesto, reflektira se izvana, teško se centrira. Netko reče da je simbol Venere ogledalce, što je naravno besmislica, ali je ipak interesantna koincidencija utoliko što simbolizira gledati se odnosno pozicionirati se izvana. Dakle, dok je Ovan sirovo, nereflektirano, intenzivno, u sebi zgusnuto, tvrdo, kompaktno sopstvo (Vatra), Vaga je ekstenzivno, razvučeno, osuto (Zrak), prazno (ne)sopstvo. Dok je Ovan taj koji savija i sklanja (aktiv), Vaga je ta koja se savija i sklanja (pasiv). Zrak je generalno lak, amortizirajući element (o tome uskoro opširnije), i u ovom znaku je taj aspekt najispunjeniji. Primarni cilj je izbjeći trenje i koliziju, obesnažiti, ukrotiti silu, smanjiti tenziju. Zato je Vaga vaginolika, prijemčiva, elastična, rastezljiva, meka, pripija se i vlaži se, oblikuje prema putanjama drugih.
Ta sva simbologija spolnih organa je našla taloge u jeziku: ne kaže se slučajno za čovjeka meke, defanzivne naravi da je “pička” od čovjeka, english “pussy”, “limp-dick”, deutsch “Schlappschwanz” (mlohavi kurac), a za nekog sa ofenzivnim gardom da je “kurčevit”, za nekog tko želi ostaviti utisak da je "kurčilo". Toliko o tome.

Da se još jednom podsjetimo značenja kuća o kojima je rječ:

4. i 10. kuća:

Nataša: stojim - dostizem

Filip Matanović: dno - vrh

1. i 7. kuća:

Nataša: jesam - nisam

Janko Rakočević: ja - oni

Filip Matanović: nezavisnost - zavisnost

Jarac-Rak osovina nema tako indiskretne seksualne konotacije kao Ovan-Vaga. Rak je manje vagina i više cjelokupno žensko grotlo, u prvom redu maternica. Dakle ne organ za penetriranje, nego “plodna kotlina”, uterus, hraniteljsko kućište klijajućeg života, ali za našu svrhu, prije svega, iskonsko utočište, izgubljeni raj, mjesto blaženog pred-reflektivnog vegetiranja (u plodovoj vodici), jer tu je mistika difuzne koegzistencije dvoje, najintimnije kapilarnosti majke i ploda, bez svjesti, bez svjetla, bez podjeljenosti; na koncu je to objekt retrogradnih čežnji ili nostalgije za izgubljenim rajom nepodjeljenosti, za potpunim izmirenjem čovjeka sa svjetom, subjekta sa objektom - što je suština elementa Voda!
Dakle, neplodni planinski vrhovi (Jarac) vs plodne kotline (Rak) su slike samo uslovno u sferi koitusa. Krutost-suvost i mekoća-ovlaženost imaju nesumnjivo porno konotacije, ali penetracija ovdje nije neposredno evocirana - tako da se testosteron-junkies kao Končar mogu sad malo opustiti i staviti ruke opet na stol. O vrhovima i kotlinama sam već opširnije pisao, i od toga ću nešto kasnije napraviti jedan opširniji remake u svrhu bolje razumljivosti.

Dakle, 4. i 10. kuća su na jednoj strani srce tmine - IC, i na drugoj strani vrh, maksimalno izložen otvorenosti i svjetlu (javnosti) - MC. To tamno dno i svjetli vrh (mundanog) kruga mi evocira jednu interesantnu fizikalnu korespodencu - fenomen stabilnosti/nestabilnosti. Stanje stabilnosti je osobina jednog sistema da ignoriše smetnje ili, ako mu ne uspjeva, da se nakon destabilizacije ipak vrati u prvobitno stanje. Radi se dakle o “sedentarnom” sistemu koji spriječava da sve sklizne u ireverzibilni pokret sa neodređenim tokom i gdje se sve vraća u polazišno stanje. To se podudara sa 4. kućom, kao dnom kruga. Sa 10. kućom ne, ali samo na prvu loptu (o tome kasnije).

Kad su u pitanju 4. i 10. zodijački znak onda je po Nataši stvar obrnuta. Ona i njeni apostoli vide Raka gore, nestabilnog, a Jarca dolje - pošto u Raku Sunce dostiže maksimalnu sjevernu tacku. Nataša: “Jarac nije hiperborejac vec hiperaustralac s obzirom da asocira na jug, ne sever. Rak je sever iako Sunce sija u maksimumu”. Prilično budalasto s obzirom na činjenicu da je rakov domaćin Mjesec, Luminar, opozitan hladnom planetu daljina - Saturnu. Luminari su planete topline, neovisno o ptolomejsko-aristoteloviskim zabludama o primarnim kvalitetama, Mjesec vodene, dakle duševne topline, Sunce vatrene. O tome kasnije iscrpnije.
Ako pomenutu idiotsku dogmu o primarnim kvalitetama planeta, koju je kanonizirao Ptolemeus da bi astrologiji dao jedan znanstveni akcent, smaknemo sa vidika, onda se vanjske planete kaldejskog reda pokažu kao ono što jesu - planete daljine i hladnoće (i unutarnjeg topline i blizine). Dizanje Sunca na gore prema sjeveru ili dolje ka jugu ne igra nikakvu ulogu, šta god Bonatti palamudio, kaldejski red je alfa i omega. Uostalom nije baš dosljedno na jednom mjestu isticati jednu iskustvu nedostupnu, astronomsku činjenicu kao što je pozicija Sunca u odnosu na nebesku os, a na drugom klimatske asocijacijacije, pa tako Raka uzeti za snježnog hiperborejca koji se pod suncobranom maže kremama protiv sunca i pije limundu s ledom.
Sve u svemu, već smo stigli do toga da se veze ugaonih kuća i kardinalnih znakova blago naziru. U matanavićevom dno-vrh za 4. i 10. kuću i natašinom jesam-nisam za 1. i 7. kuću već pomalo namiguje ovaj porno mood. Dno i vrh sugeriraju indirektno jedno unutra i jednu isturenost; dok jesam i nisam u smislu falusoidne punoće = Jesam, i vaginalne šupljine = Nisam. Slažem se da je sve ovo zekin prdac, predaleke i presmjele asocijacije. Zato ćemo sad napojiti i nahraniti konje za daleki put, i kad se vratimo sve će lijepo sjesti, onom tko nije tup.

Da bi cjela ova story sjela, potrebno ju je ispričati iz početka. Kao prvo, valja vidjeti što je to zodijački znak. Zodijački znak je nešto sasvim banalno - akcentuiranje jednog elementa domicilnom planetom (jedinom smislenom redu odnosa planeta i znakova). Već vidim tradicionaliste sa grčevima u želudcu, od smjeha ili od gađenja, ali da vidimo šta je njima zodijački znak? Ništa tako banalno: zodijački znak je jedan latentni sadržaj koji je kvalifikovan “ne samo kroz domicilnu planetu, vec i planetu egzaltacije, triplicitetne vladare, modalitet, element, godisnje doba kojem pripada, termine, parane i dekanata.” (Nataša). Drugim rječima, zodijački znak je tjesan kofer pred put, svašta nagurano u njega. I onda, shodno ovim nogama naguranim sadržajima, veli za Raka da je to “pokretni, puteni bonvivan velikih zudnih i zivotnih apetita jer je Mesec simbol tela i vitalnosti, otelotvorena dusa vezana za zemaljsko i zudno jer je, opet, najblizi u sferama zemlji”. (..) “Jupiter dodaje ekstenzivnost principa pa je covek jos vise zudan za svim onim sto Mesec esencijalno jeste”- ekstenzivnost Jupitera čini da je je Rak još više žudan? Koliko čovjek mora biti flat da bi ovako nešto napisao? U međuvremenu sam stekao punu izvjesnost u jednoj stvari: Nataša je stvarno brilijantan astronom, ali kao astrolog je ono što sam od početka slutio - nosorog u baletnoj školi. I onda dalje kaže: “Venera i Mars participiraju preko vodenog tripliciteta. Dekanati svaki deo posebno kvalifikuju.” i slične gluposti. Znači zodjački znak se kao peršin sjecka u sve manja parčeta i svakom tom djelu i djeliću se udari pečat nekog planeta. Mene to podsjeća na jelku koju su kitila razuzdana mala djeca.

Idemo dalje. Svaka tačka kruga ima svoju dijametralno pozicioniranu na drugoj strani (180°). Krug na kojeg su u odsječcima projicirani određeni sadržaji se koristi ili kao ciklički prikaz ili kao sistem dijametralnosti. Kao sistem dijametralnosti se krug koristi kad se radi o polarnim sadržajima. Tako kod sadržaja horskopske astrologje imamo polarnosti i kod domicilno poslaganih planeta preko kruga zodijaka i isto tako kod kuća kao što je upravo ovdje odnosno na “diskusijama” lijepo demonstrirano. Kod planeta imamo uz to ljepotu polarnosti i ako preko Sunca savinemo i preklopimo kaldejski red planeta. Međutim, po Nataši i ostalim tradicionalističkim freakovima, znakovi na zodiaku u sumi svojih značenja ne da nisu polarni, nego se zodijački znak kao takav doima kao jedno đubrište u koje je svašta nasumice bacano. Npr. u Raku je egzaltiran Jupiter, dok je u njegovom dijametralnom oponentu Jarcu egzaltiran Mars (??). Nema nikakve logike, a još manje da je npr. u Biku egzaltiran Mjesec, dok u dijametralno postavljenom Škorpionu nema ničega. Triplicitetni vladar Raka je Mars, dok je Jarca Venera samo ako je dnevni, inače Mjesec (??). Srednji dekan Raka je Merkur, srednji dekan Jarca Mars (??). Modaliteti se također kose sa polarnošću znakova itd. itd. Jedino što u ovoj bolesnoj hipertrofiji značenja ima polarni karakter su Elementi i domicilne planete (ok, ok i godišnja doba..koja ionako nemaju nikakvog smisla).

Šta su to elementi?
Elementi su takoreći "eterične" izvedenice agregatnih stanja. Pod eteričnim ne mislim ništa teozofsko ili okultno. Kad se npr. jedan čovjek opisuje metaforom “hladan” onda se kvaliteta jedne taktilne senzacije "prenosi", ili prepoznaje se u karakternim osobinama. Taj medij u kojem čulna iskustva prepoznaju duševna je isti onaj koji koristi astrologija. U tom “eteru” se oslikavaju čulne stvari i slijede istu logiku. Gore smo vidjeli da se fenomenologijom penisa i vagine pronalaze njihovi pandami u duševnoj zoni. Svakodnevne i poeteske metafore se masovno služe ovim medijem i zato je moguće uraditi jednu metaforologiju u kojoj se pokazuje izvjesna skupljenost metafora oko astroloških smislenih jednica. Oni koji znaju šta je to "konceptualna metafora", znaju i da metafore nisu samo stilski prenos smisla, nego da pojedinačne metafore funkcioniraju sređeno, grupno, u izvjesnom snopu koji u stvari odaje pokušaj konceptualizacije svjeta. Metaforični prenos je uvijek prenos jednostavnog, banalnog iskustva na kompleksno, gdje onda prvo strukturira drugo. Ta jednostavna iskustva koja su uzor kompleksnim su uglavnom fizička, tjelesna ili čulna. Čulnost je takoreći kongitivni instrument za sređivanje nadčulnog. Brojne konceptualne metafore su fizičke i kao takve upravo u blizini fenomenologije agregatnih stanja. Tako ćaskanje o našim rafiniranim karakterološkim opažanjima može zvučati kao da se radi o gradilištu - kruti, čvrsti, tvrdi, hladni, grubi, tupi, veliki, široki, daleki, visoki, napeti, fleksibilni, konfuzni, stabilni, sjajni, brilijantni, zračeći, mračni, sabrani sl. ljudi. Važno je napomenuti da kad jedno iskustvo X traži da bude imenovano, onda ono ne nalazi ime proizvoljno, već ono koje se odnosi na iskustvo u analognoj vezi. Ono što je u ovome vrijedno svake pažnje je činjenica da su ta imenovanja odnosno prepoznavanja infantilna, primitivna, čak i animalna, pošto ih djelimo i sa jednim djelom faune. Npr. kad je nešto posebno značajno, sveto, od izuzetne važnosti, onda to naše duboko pozicionirano, animalno jastvo vidi kao veliko, teško ili zračeće, što se može iščitati ne samo iz starih, utabanih, duboko u jeziku utkanih metafora nego i iz ikonologije primitivnije umjetnosti. Kao što sam već ranije napisao, Astrologija ne apelira na neki viši instrumentarij u čovjeku, na rafinirani spirit, božansku intuiciju, ili natašin racio - nego na životinju u čovjeku!

Druga stvar. Elementi postoje samo kao dva para polarnosti, i to Vatra vs Zrak i Zemlja vs Voda! - egzaktno onako kako su znakovi na zodijaku dijametralno raspoređeni - uvjek vatreni 180° isključivo naspram zračnih, i uvjek zemljani 180° isključivo naspram vodenih. Vodeni ne oponiraju zračnim i vaternim; vatreni ne oponiraju vodenim i zemljanim itd. Ako ćemo malko pretjerati, zodijak se može podjeliti na dva hexa-zodijaka, jedan vatreno-zračni i drugi zemljano-vodeni. Zato sam onomad govorio o dva paralelna “univerzuma” ujedninjena u jedan; i o tome da se u centru oba ova univerzuma vodi bitka tipa jastvo vs ne-jastvo, ali kod svakog od njih jedno drugačije jastvo - kod jednog ego, kod drugog cogito. Paralelnost postoji i u tom smislu da svaki od ovih "univerzuma" ima svoju čvrstu (Zemlja i Vatra) i svoju fluidnu stranu (Voda i Zrak). Čvrsti su "jastveni", fluidni su "ne-jastveni".

Ovaj vid polarnosti se uveliko podudara sa stoičkim sistemom elemenata, koji je u vrijeme klasične Grčke konkurirao aristotelovskom, kojeg je Ptolemeus takoreći izboksao kao dogmu. Podudara se u dvojakom smislu - kao njegov agregatni karakter i kao ista ona polarnost Elemenata o kojoj upravo pisah (Vatra vs Zrak i Voda vs Zemlja). Za razliku od aristotelovog sistema gdje elementi mogu ciklički prelaziti jedni u druge, kod stoika su elementi linearno konstituisani tako da su Vatra i Zemlja uvjek last station. U tome je svakako bliži logici agregatnih stanja nego aristotelov sistem. Prelazi u okviru te linearnosti se odvijaju silama kontrakcije i ekspanzije. Kontrakcija je na snazi kad elementi “silaze” od Vatre do Zemlje; ekspanzija obnuto. Za stoike su Zrak i Vatra zasebna grupa (Pneuma) u odnosu na Vodu i Zemlju koji su opet priča za sebe. Prvi su pokretni, aktivni, bestežinski, na gore stremeći; drugi su, tromi, pasivni, teški, na dolje stremeći. I ovdje se također ocrtava priroda agregatnih stanja. Za razliku od aristotelovsko-ptolomejskog sistema gdje se svaki od elemenata sastoji iz 2 od 4 kvaliteta suvo-vlažno-vruće-hladno, za stoike su ove kvalitete vezane uvjek samo jedna po elementu. I upravo ovdje imamo jednu bitnu razliku u odnosu na aristotelov sistem: po stoičkoj filozofiji je Zrak hladan, dok kod Aristotela sadrži kvalitetu toplote. Tako su po učenju stoe Vatra i Zrak polarno postavljeni, dok su po učenju Aristotela ili Ptolemeusa to Vatra i Voda.
Znači, stoici govore o pra-počelima referencirajući sasvim jasno agregatna stanja, isto kao što i ja sublimiram agregatna stanja, ali ne tako metafizički oteknuto, kao filozofska pra-počela, nego kao jedan ljudski, produhovljeni rejon, nešto kao svjet apsolutnih metafora neprevodivih na diskurzivni jezik.

Nastavlja se.

Kuća = Zodijački znak? 1. Dio

Jedna od najfrekventnijih fraza u pisanim tragovima tzv. tradicionalnih astrologa je da između kuće i znaka ne postoji znak jednakosti, i da taj znak postavljaju samo modernjaci, koji su ili mentalno zaostali ili služe satanizmu. Zato se postavlja pitanje zašto je tradicionalna ortodoksija - Nataša i njena sekta - poistovjetila suštine (većine) kuća sa suštinama zodijačkih znakova? Što je razog toj iznenadnoj blasfemiji? Kako je došlo do tog obrata?  
Naime, kad se baci oko na sumirana značenja kuća na FB-kvartiru “Astrološki dijalozi” teško se..u stvari nemoguće se oteti utisku da su kuće u suštinskom srodstvu sa zodijačkim znakovima kakve znamo od 19. stoljeća. Gledaj ‘amo koje kuće su u pitanju i u čemu su srodne sa zodijačkim znakovima:

4. i 10. kuća:

Nataša: stojim - dostizem

Filip Matanović: dno - vrh

1. i 7. kuća:

Nataša: jesam - nisam

Janko Rakočević: ja - oni

Filip Matanović: nezavisnost - zavisnost

Dakle u prvom redu uglovi. I onda:

3. i 9. kuća:

Nataša: krecem se - uvidjam

Siniša Vojvodić: detalj - cjelina, partikularno - univerzalno

Filip Matanovic: blizu - daleko

I da ubacim još Bojana Šojića koji je polarnost ovih kuća sveo na isto: „Onoliko koliko IX kuća predstavlja uzvišenu veru, ideale, nauku i filozofiju, toliko III kuća predstavlja sve to spušteno na jedan prizeman, svakodnevni i praktični nivo jednog običnog čoveka“.

2. i 8. kuća:

Nataša: imam - nemam

Janko Rakocevic: sticanje - oduzimanje

Filip Matanović:  nagomilavanje, rast - trosenje, propadanje

I šojićeva 8. kuća = simbolika smrti i propadanja.

Ako je tako, kako je onda došlo do toga da najbeskompromisniji tradicionalisti uđu u takve bolne kompromise? Dali su se u okviru nekog inicijacijskog rituala u tajne hermetike najeli gljiva ludara (psilocybe serbica), pa su u somnabulnom stanju približili kuće zodijačkim znakovima kakve znamo iz tekuće astrološke literature? Ili je u pitanju nešto sasvim drugo - modernisti su decenijama farbali znakove sadržajima kuća dok ovi nisu počeli ličiti na njih? Ili se možda radi o tome da kad se kuće i znakovi svedu na bitno približe do kritične srodnosti? Možda su u najdubljoj suštini dvije fasete istog?
Da su klika sa “Dijaloga” buncali nebi rekao. Jer, iako su tamo samo tehničari koji parafraziraju stare majstore i ne znaju prodirati u suštine, ne može se reći da su ova poopštenja bulažnjenja, štoviše, sasvim trijezno su izvedena iz tradicije. Ali isto tako ni ono drugo ne može važiti: iako se distorzija zodijačkih znakova mundanim kućama kod modernista vidi iz aviona, uvjek je to u trivijalnoj literaturi i uvjek samo na perifernim djelovima značenja znakova, kad se npr. Vodenjaka uzima za istinskog drugara zato što je 11. kuća između ostalog i kuća prijatelja. Dakle, nitko nije prenosio sumirano značenje kuća na fundament znakova, nego je samo ugurao pojedninačne karakteristike među neke karakteristike trećeg reda. I neovisno o tome, i što je vrlo važno, za suštinsku građu znakova su kuće sasvim suvišne, pošto se zodijački znakovi onakvi kakvi su opisani u suvremenim udžbenicima astrologije, bezrezervno mogu izvesti iz pripadajuće domicilne planete i iz pripadajućeg elementa. Ali isto tako i iz iskustva samog, iz extrahiranja suština tipizirajućom intuicijom, što, ruku na srce, malo kome u potpunosti polazi za rukom. Vjerovatno su znakovi nastali iz difuznog uzajamnog nadopunjavanja iskustva i pomenutih postavki, što manje metodskog pristupa utoliko uspješnije.

Što je to fundament znaka? Kao što je družba Nate Kvržice sa “diskusija” sumirala karakteristike jedne kuće u jednom suštinskom pojmu, tako je moguće i pojedinačne karakteristike jednog zodijačkog znaka svesti na jedno. Samo što to jedno ne može biti pojam, nego jedna sveobuhvatna “pra-slika”, iz koje se sve pojedinačno može dosljedno izrolati. To je nešto kao jedna centralna, apsolutna metafora (međuznačje) koja je suptilno prisutna u svim odgovarajućim pojedinačnim fenomenima. Da bi se stiglo do toga, potrebna je intuicija koja u mnoštvu opaža jedinstvo, ali ne kao apstrakcija u jedinstvo jednog pojma, nego kao "primitivna", čuvstvena, poetska ili literarna apstrakcija koja je u stanju opažati neuhvatljive suštine, ono što obitava samo između, s one strane pojma. Kompletna astrologija je jedan “primitivni”, infantilno-egocentrični ili antropocentrični (geocentrični) sistem koji traži i odgovarajući pristup. Zato se u astrologiji racio ponaša kao slon međ’ porculanom - uglavnom je neupotrebljiv alat, da povučem oštru crtu prema natašinom viđenju. Jedan od razloga zašto je Nataša takav strastveni zagovornik racionalnosti astrologije je sigurno i u tome što ona od pomenute oštroumnosti ne posjeduje ni traga, pa astrologiju nasilno savija prema svojim limitima. To se vidi i po njenim natalnim horoskopima koji su upadljivo loši (klijentu je serviran tekst prezasićen nerazumljivim, stručnim gulašom u kojem se stidljivo nazire jako površna i trapavo-mehanička psihologija) i u svakom njenom pokušaju karakterološkog tipiziranja, kao npr. u njenom eseju o solarnom i lunarnom tipu, koji vrijeđa zdrav ukus koliko je nespretan, površan, bez ikakvog odslika u stvarnosti. Već smo ranije konstantirali - nema svatko dar za astrologiju.

To što u helenističkoj astrologiji znakovi nigdje nisu spominjani na način kako ih tretiraju modernjaci potpuno je nevažno. Natašin prigovor: horoskopska astrologija je zgrada kojoj su arhitekti/graditelji stari grci i svaka druga astrologija mora biti po njihovoj licenci, što je ova i bila sve do moderne. Modernjaci bi onda bili loši plagijatori koji grade bez nacrta i temelja. Ali to je pogrešna matafora. Ako bi takvo nešto kao horoskopska astrologija imalo smisla, onda to nije struktura koju su grci stvorili nego otkrili. Da je Mars u 8. kući “prilicno direktan pokazatelj nasilne smrti od vatrenog oruzja jer je u vrelom znaku” (Nataša) nije onda napravljena nego otkrivena činjenica. Znači stara astrologija nije ničija svojina koju nitko ne smije prekrajati, pogotovo ne u svjetlu činjenice da je ogroman komad tog metafizičkog i horoskopskog sistema obični trash. I onda se više ne postavlja pitanje original ili falsifikat nego koliko model koji pokušava odslikati strukture objelodanjuje i koliko pokriva? Čovjek može uraditi jedno na osnovu slutnje nečega što je nešto drugo. Isto kao što je Ptolemeus uradio fino iskonstruisani geocentrični sistem, a mišljen je u stvari heliocentrični, kojeg je štoviše prekrio falsifikatom, onemogućio ga takoreći da se ospolji dobro osoljenom iluzijom istinitosti ovoga (vidi Thmas S. Kuhn). Ono što bi valjalo istražiti je šta je stvarno iza te mase iluzornih konstrukcija starih grka. Jedno smo već pronašli - tipologija zodijačkih znakova - u punom raskošu. Kod Valensa se već očituje gruba skica današnjeg Zodijaka, ako izbacimo gluposti u vidu opisa dekana i sl. I sistem temperamenata je prvobitno bio samo hipokratova humoralno-patološka tipologija. Kasnije je iz toga Galenos razvio učenje o 4 temperamenta - jedna očigledno smislena tipologija, koju treba samo još upotpuniti sa temperament/element djeljeno tri. Vrlo je vjerovatno da su onomad dogmatici iz redova hipokratizma osuđivali kalemljenje temperamenata na humoralno učenje, kao što Nataša i co. osuđuju nedogmatski psihologizam u astrologiji.

Prije nego se upustim u avanturu osmišljavanja veze opisa kuća sa “Astroloških dijaloga” i opisa modernih znakova, skrenuo bi pažnju na činjenicu da kuće sa najprominentnijim planetarnim radovanjima kao 5. i 11. i 6. i 12., njaupadljivije izmiču mogucnosti vezivanja uz znakove. Zanimljivo je da Erik van Slooten, najeksponiraniji tradicionalni astrolog Njemačke, ne ukazuje na besmislenost formule kuća ⇔ znak navođenjem jaza između ugaonih kuća i odgovarajućih znakova, nego baš 5. i 12. kuće i njihovih pandama Lava i Ribe. Uz te, planetama obilježene kuće, idu i dramsko-patetična imena, dok su one planetama nedirnute pretežno suhoparno-faktički imenovane. Znači, kuća ⇔ znak bi moglo važiti eventualno samo tamo gdje netko nije uguravao planete. Neki tradicionalni autoriteti kao npr. Frawley tvrde da su ovdje spandžana dva različita sustava, da su radovanja zajedno sa egzaltacijama jedna odudarajuća tradicija kojoj su korjeni nepoznati i koja je naknadno nakalemljena na glavno stablo. Nije da želim glumiti Indiana Jonesa ako zaključim da su radovanja jedan kasniji premaz, u svakom slučaju, može se reći da se tamo gdje su radovanja zaobišla kuće naziru znakovi. Što se tiče Boga i Boginje, izgleda da je premaz bio previše tanak da bi pokrio znakove (Blizanci i Strijelac).

I gdje su onda te veze znakova i navedenih kuća?

Najprije da se okrenem vezama ugaonih kuća i kardinalnih znakova - Rak vs Jarac i Ovan vs Vaga. Već smo se ranije složili da su kvalitete (promjenjivo, fiksno itd.) zodijačkih znakova gluposti. U svakom slučaju nemaju nikakvu konstitutivnu ulogu (u smislu fiksni znak = fiksnost znaka/čovjeka), u najboljem slučaju samo grubo opisnu, koja takoreći transcendira njihove polarnosti. Tako bi kardinalni znakovi bili oni koji na najjezgrovitiji način reprezentiraju elemente kojima su subordinirani. Kardinalni znakovi bi onda bili nešto kao "ugaoni znakovi", u smislu ugaonosti kuća. Ono što u najapstraktnijem smislu karakterizira ovaj križ bi bila slijedeća tema - izvučenost prema napolje i uvučenost prema unutra. Ovan i Jarac su onda falusoidni, istureni napolje, erigirani; i Rak i Vaga vaginoliki, poput vulve, meki, okrenuti prema unutra. Prvi su punoća, drugi su šupljina, praznina. O potonjoj osovini sam već iscrpno pisao, o pra-slici: neplodni planinski vrhovi (Jarac) vs plodne kotline i gudure (Rak). Zašto su jedni prema napolje i drugi prema unutra usmjereni? Sasvim jednostavno: ovisi o pozicijama planeta u kaldejskom redu. Vanjske planete su uvijek prema vani usmjerene i unutarnje uvijek prema unutra, prvi su centrifugalni, drugi centripetalni. Centrifugalna intencija Saturna se pokazuje kod Vodolije kao pokret ka periferiji, kod Jarca kao udaljavanje, stvaranje distance; Lav je centriranje i gravitativna snaga, Rak je pokret ka unutra, zbližavanje i grijanje. Jupiter je i kod Strijelca i kod Ribe veliko i daleko, zauzimanje perspektive velike distance; dok su Djevica i Blizanci perspektiva blizine, malo, sitno. Mars je kod oba pripadajuća mu znaka eksplozivan, Venerini znakovi su centripentalni, spajajući, negativi punoći.
Tko ima mozga, već u dolje navedenom će mu se očitovati veza sa gore navedenim:

4. i 10. kuća: 
Filip Matanović: dno - vrh
 1. i 7. kuća: 
Nataša: jesam - nisam 
Janko Rakočević: ja - oni 
Filip Matanović: nezavisnost - zavisnost
  3. i 9. kuća: 
Siniša Vojvodić: detalj - cjelina, partikularno - univerzalno 
Filip Matanovic: blizu - daleko
2. i 8. kuća: 
Nataša: imam - nemam 
Janko Rakocevic: sticanje - oduzimanje 
Filip Matanović:  nagomilavanje, rast - trosenje, propadanje 
I šojićeva 8. kuća = simbolika smrti i propadanja.

 
Nastavlja se.