Četiri elementa i četiri agregatna stanja - 6. Dio

Ovdje ću na osnovu primjera elemenatrne osovine Zrak vs Vatra demonstrirati očitovanje Elemenata u društvenim fenomenima (kasnije i individualnim). Akcent će biti na slijedećim polarnim atributima ovog Elementa - centrirano (Vatra) vs decentrirano (Zrak).
Ali što su najprije Vatra i Zrak ovako atribuirani?
Ako jednu amorfnu masu čestica prožmemo Vatrom, na snagu stupaju sile analogne genezi zvjezdanog sistema, kad se iskonska magla zgusne do gravitacijskog kolapsa, fuzija zakurbla, masa se razgori i počne emitirati svjetlo. U uslovima ovog elementa se neminovno formira prostorna os oko koje se konstituira jedan masivni, atraktivni centar, koji se toliko naždere “materije” da se razgori i okruni impozantnom svjetlošću. U jednom ovatrenom prostoru se takoreći pokušava konstituirati Apsolut - bezuslovno koje sve uslovljava. Za Stoike je usput ovaj Element imao božanski karakter. Ne samo da je to zgusnuće već svojom gravitativnom snagom postalo centar sistema, nego i svojom masivnom emisijom svjetla reklamira svoj inkrement moći, snage i glorije; postaje egzemplarani, vrijednosni centar za sve što se grije njegovim svjetlom. Rastom svoje mase i svjetlosne krune ovo zgusnuće sve više uvećava svoje majestetstvo koje okolina slavi i oponaša (reflektira ga) u bezgranično.

Ako bi ovaj majestetski red odjednom prešaltao u zračni modus, smjesta bi izgubio stabilnost i počeo se obrušavati kao pješčani toranj na vjetru. Sve bi se izniveliralo kao da ničeg nije ni bilo, apsolutistički ustroj bi podlijegao ekstenzivnim sangama, čvorovi bi bili raščvorani, zgusnuća raspršena, izolacije otvorene. U uslovima zrakovitosti se sastavni djelovi i djelići više ne dopuštaju uniformirati i pozicionirati oko jednog normirajućeg središta. Element Zrak je ekstenzivna sila: intencija relativiranja, otvaranja, labavljenja, demontiranja, raspršenja, individualiziranja, atomiziranja, anarhiziranja svakog reda jedinstva. Pod ovakvim okolnostima ni jedna čestica ne stoji više u jednostranoj ovisnosti o drugoj, ni jednoj više nije središte van nje nego u njoj samoj, vlada opća relativnost - individualizam, pluralizam, opća sloboda - pa ipak! nitko svoju putanju ne definira potpuno autonomno nego uvjek u relaciji s drugim (relativizam vs apsolutizam), svatko je dostojan korekture, neminovno ulazi u kompromise, balansira se s drugim. Jer težišta čestica koja su u procesu zračne decentralizacije pomjerena iz jednog vanjskog, opće-sumirajućeg, za-sve-važećeg središta svakoj ponaosob u vlastito središte, ne trpe više ni fiksnost pozicioniranosti, nego su labilno centrirana u česticama, znači mogu uvijek privremeno napustiti središte i elastično se vratiti u njega. 
Zrak je dalje rafinirano pokretljivi sistem labilne ravnoteže, koji hitro izbalansira anomalije, decentrirani sharing-sistem po uzoru na delleuzeov rizom, vrijednosno neutralna i pluralistička konstelacija, svjet bez supstancijalnosti, gdje ništa ili nitko nije bezgranično određen sam iz sebe nego se uvjek naštimava prema drugom. Ovo je dakle svjet slobode i slučajnosti, i ne determiniranosti iz jedne točke. Sve je u permanentnom kretanju, razmjeni, dinamičkom naštimavanju bez stožera i sidrišta. Napeto gomilanje i podruštvljavanje je ovdje smetnja, ali su ipak partikli jedno prema drugom afirmativno postavljeni; svaki ima jedno balansirajuće, elastično polje oko sebe, tako da se u svakom ka koliziji težećem slučaju glatko izbalansira kompromis, nađe se zajednička rezultanta. Vektori sile se ne adiraju kao kad su sile Vatre na djelu, nego traže balans subtrahirajući se jedno od drugog do srednje vrijednosti. Otpori se uvijek fino ispipaju i na njih se rafinirano naštimava, u protivnom svatko po svom. Ako bi jedan smjer volje pokušao “tvrdo”, bez naštimavanja utjecati na drugi, već to bi bila iskra vatrenog autoritarizma. Lakoća bezvoljnosti i nenasilnosti, odsustvo napetosti bi već bilo načeto. 

Kao što rekoh u prethodnom postu, vatreni element se pokazuje tamo gdje je nagomilana i zgusnuta energija vrijednosti ili važnosti, intenzitet prezence, tamo gdje se investira energija javne pažnje -  trgovi, bine, arene, mediji, vlade, tronovi, hramovi. Uzmimo za primjer jednu kontrasnu ilustraciju zgusnute mase vrijednosti/važnosti/značaja: jedan faraon dođe u provinciju gdje ga čeka prijem sa pompeznim ceremonijama dobrodošlice. Jedan slučajno izabrani rob iz klanjajuće mase dobije izuzetnu čast kod faraona doći na audijenciju. U monumentalnoj hali stoje dva čovjeka jedno nasuprot drugom, potpuno neproporcionalna u pogledu javnog vrednovanja - na jednoj strani majestas i na drugoj jedna iz osjećaja sopstvene ništavnosti u sebe skvrčena kreatura, koja pred zasljepljućim prizorom bogočovječne važnosti žmirka i drhti. Ovaj omjer veličine gdje jedan u sebi ima zgusnutu energiju javne vrijednosti i koju kao majestet isijava natrag; i drugi, bezvrijedna individua koja pred veličanstvom faraona tone u ništavnost, je čisti vatreni odnos. 
Gasovitom čovjeku je ovo užasavajući prizor koji vapi za balansom. Jer zračni Element je automatizam niveliranja, opušteni odnos koordiniranosti umjesto subordiniranosti. Pod vladavinom zračnog elementa su plameni centri ugašeni, vertikalni ustroji egalizirani. Zrak je jedan bez-vrijedan, demokratski element koji monopole rasipa, sve neravnine pegla. Zato bi u ovoj iskarikiranoj situaciji rob, koji je uzmimo svojom naravi u jednom neokaljanom gasovitom agregatnom stanju, bio toliko opskrbljen imunitetom na imponirajuću silinu da bi se sagnuo ne da se pokloni nego da se počeše po testistima za vrijeme ceremonijalnog obraćanja.

Vrhunac vatrenog zgušnjavanja vrijednosti je fenomen svetog. Fenomenolog religija Mircea Eliade opisuje jedno sveto mjesto kao centralističku distorziju prostora. Za religioznog čovjeka postoji jedno “stvarno” mjesto sa posebnim intenzitetom značenja u odnosu na preostali homogeni, vrijednosno-neutralni prostor. U jednom prostoru ispunjenom numinoznim, gdje se npr. odigrala hijerofanija, je nastao jedan “otvor” koji povezuje različite dimenzije - nebo, zemlju i podzemlje (npr. zigurat kao kosmički brijeg ili oltar koji osigurava vezu sa bogovima) i gdje je prostor zakrivljen kao oko zvjezde. Vjernik usmjerava svoje molitve prema svetištu, koje je na jednom dubljem nivou axis mundi, pupak zemlje, središte svjeta. Svugdje tamo gdje su prisutne vrijednosti u jednoj visokokoncentiranoj, numinoznoj formi - od relikvija do epifanija “gorućeg žbunja” - prostor se krivi i gubi svoju sterilnost. Jedan od optički najimpresivnijih primjera apsolutnog prostornog sidrišta je kaaba okružena hadžijama. Kaaba važi kao “kuća Boga” prema kojoj su usmjerene molitve vjernika, svejedno u kom se djelu svjeta vjernik nalazi.

Hipnotički intenzitet koji poziva na glorifikaciju i prostor (kon)centrično organizira je jasno ospoljenje vatrenog elementa. Sve što ima punoću vrijednosti svjetli “unutarnjem oku”, oteknuto je i pozlaćeno. Već samo jedna stvar puna pijeteta, ispunjena dirljivim sjećanjima (npr. Butch-ov džepni sat iz filma “Pulp fiktion”), jedan fetiš pun magije ili erotike, jedna devocionalija ili relikvija kao dio ranijeg osobnog posjeda jednog stara, heroja ili svetca, ili jedno originalno umjetničko djelo među njegovim falsifikatima imaju u našem primitivnom osjećaju jednu imaginiranu koronu, neku vrstu projiciranog uobražnog svjetla. Kad su u pitanju ljudi, onda još jedan level više: samo znanje o izuzetnoj važnosti jednog čovjeka, pridaje mu u našem atavističkom iskustvu izvjesnu zračeću gloriju, dok se s druge strane naznačava vlastita kreaturnost (Creep). Postoji bezbroj primjera iz povjesti vizualne umjetnosti gdje se po značaju istaknuta bića prikazuju sa svjetlosnom koronom ili nimbusom. Najprije sunčana božanstva, zatim nebeska bića, svetci, heroji, vladari i ostala mitologizirana bića. Nimbus izražava svjetlosnu snagu i kroz njega su nosioci vrijednosti stilizirani kao emitirajući. Već smo rekli da je u optičkoj metaforologiji svjetleće producent bivstva, dok je sve bivstvujuće samo kao “emanirano” prisutno. Zračeće “jedno” jest bivstvo samo, dok emanirano svoje bivstvo samo ima, darovano mu je. Sve što je svjetlu bliže ima veću punoću bivanja, dok je sve ono što mu je dalje ništavilu bliže. U neoplatonskoj metafizici svjetla zlo raste sa udaljenošću od svjetlosnog izvora, objekt se gubi u etičkoj tmini. U ponašanju svjetla leži još jedna značajna simbologika. Predmeti koji sami od sebe ne emitiraju svjetlo nego ga samo odslikavaju su njegovi simulatori, kao kad puni Mjesec "oponaša" Sunce. Ne samo da svjetlosni izvor uni-formira svoju okolinu svojim svjetlom i da osvjetljeni predmeti dobivaju svjetleću uniformu, nego i sav prostor dobija centralistički ustroj, poruka se misonarski prenosi dalje. Uzmimo da je sve ovo - centralno vs kaotično - planetarno gledano sunčev aspekt elementa Vatra. Isto to zgusnuće i krivljenje prostora imamo, kako sam na jednom mjestu već naveo, i kod drugog luminara - Mjeseca, ali onda ne kao atraktivnost svjetlosti nego tmine. O tome drugom prilikom.

Zrakovitost i vatrovitost društva 

Ovo vatreno sabiranje i centriranje versus zračno decentriranje i raspršenje se preglednije ospoljava u konstitucijama duštva nego u konstitucijama karaktera. Zato ću prvo pokazati što je to zračno i vatreno društvo, pa ću nešto kasnije istu strukturu demonstrirati na konstitucijama zračne i vatrene individue. Kao što se već može naslutiti, element Vatra je između ostalih koncentracija i koncentracija moći, a element Zrak disperzija istog. Autonomnost individue ili nekog segmenta društva je u vatrenom elementu ukinuta u korist uniformirajućih centara moći koji mogu biti pojedinci, grupe, institucije, ali i ideje; dok mu zračni element oponira barikadama, barjacima slobode, dakle anarhiziranjem društva i naporima da se moć ne zgusne na jednom mjestu. Društva u kojima se moć gomila na jednom mjestu su monolitna, zatvorena društva, dok su društva koja osipaju moć pluralna, otovrena društva. 
Otvorena društva su nam znana već kao suvremena zapadnjačka ili po zapadnjačkom uzoru konstituirana društva, ali općenito važi da se svako društvo otvara onoliko koliko tržištu daje prostora i koliko životni gard trgovca postaje normativni model. Na tržištima su uvjek rasli gradovi i s njima građanstvo. U tom smislu vrline bourgeois-a, trgovca i vrline heroja nesumnjivo spadaju pod dijalektiku ove osovine. 
Ali prije nego se okrenem tržištu, da razmotrimo najprije zašto su otvorena društva “gasovita” društva? Sigurno ne samo zato što gas ne voli zatvorenost (kao npr. gasovi debelog crijeva), nego zato što su otvorena društva po definiciji društva bez određenog kursa i oblika, bez supstance, "porozna", fleksibilna, uvjek u dinamičnom modusu naštimavanja na nove izazove. Idejno jezgro otvorenih društava je bezidejnost. To su svjetonazorno neutralna društva, ideološki decentrirana, ne znaju ni za istinu, ni za tabue ni svetinje. Uvjek ostaju u modusu besformonosti, ne zauzimaju gard nego improviziraju i naštimavaju se prema novim konstelacijama, spontano se deorganiziraju i organiziraju po trial & error principu. Dakle, dinamično, fleksibilno, samoorganizirajuće društvo, bez inercije, stalno u pokretu, naštimavanju, sharing-u, reformiranju ima očigledno karakteristike gasovitog agregatnog stanja. Prenešeno na individualni karakter je to tip jebivjetra, vjetropira, utoliko prije što takva društva produciraju upravo takav tip čovjeka. Rekosmo već da su pod otvorena društva subsumirana tržišna društva, dakle liberalna, ali isto tako i demokratska društva, drugim rječima, sva ona pokretljiva, bottom-up društva, koja se uvjek iznova sama od sebe izbalansiraju, ona kojima je težište na checks & balances i laissez-fair. U demokratskim društvima je svaka vlada sastavljena odozdo na gore i uvjek je kliska u svom ležištu, može sa lakoćom i bez ikakvog trenja biti demontirana ako uradi jedan kiks koji narodnom suverenu ide na keks (osim ako se ne radi o balkanskom modelu demokratije). Moć je u jednom otvorenom društvu svjesno rasparčana na diverzne oblasti - checks & balances - počev od tzv. diobe vlasti na legislativu, judikativu i egzekutivu, zatim na partije, na zastupnike u parlamentu, na bezbroj interesnih grupa koje participiraju u formiranju političke volje, pa sve do prostog pojedinca sa njegovim lepršavim glasovnim listićem (već samo ime checks & balances ukazuje na gasovitost modusa). I onda se svi, u gasovitom agregatnom duhu, u okrilju čitavog obilja sloboda - misli, govora, štampe, demonstriranja, itd. - javno naštimavaju do formiranja jedne sveobuhvatne odluke. Važno je da se parla (zato se zove parlament, a odgovarajuća vlada government by discussion), debatira, polemizira da bi se na kraju izdiskutirala intencija majoriteta. Nema veze što praksa otvorenih društava u krajnjoj tendenci nagriza vlastita vezivna tkiva kao što je npr. tradicija i što je takvo društvo u svojoj otvorenosti za sve, otvoreno i za samouništenje (npr. kraj vajmarske republike). Pošto se ovakva društva ne žele zatvarati, svi vidovi granica su propustljivi: granice za ljude, informacije, stavove. Gasovito agregatno stanje ne voli zatvorene prostore, želi permanentnu cirkulaciju i razmjenu, zato je ovdje u krajnjoj liniji idealan građanin upravo građanin svjeta, kozmopolit, čovjek lišen svakog identiteta, radikalno tolerantna individua, otvorena prema svemu i svačemu - dakle jebivjetar. Nacionalna država je pod ovakvim okolnostima nužno zlo i globalizacija nužan ishod, podsticana i time što tržišta kronično pate pod klaustrofobijom.  
Drugo ime za taj zračni princip samoregulacije je laissez-faire. Laissez-faire u prevodu znači ne mješati se, prepustiti stvari samima sebi, pošto se, kako se misli, na kraju sve samo izbalansira u plodonosni red. Npr. na planu odgoja laissez-faire znači odreći se odgoja, pustiti djete da neometano pravi štetu sebi i drugima. U privredno-političkom smislu, dakle u smislu u kojem se ovaj izraz inače koristi, laissez-faire svoje ispunjenje nalazi u idealno-tipičnom, do kraja mišljenom liberalizmu, znači, manchester-liberalizmu, libertarizmu ili anarho-kapitalizmu. Ovdje je država smanjena na patuljka da joj ruka nebi dosezala do privrede, koja onda prepuštena sama sebi kao kolateralnu korist garantira opće blagostanje. Kod zatvorenih ekonomskih sistema kao što su merkantilizam, državni korporatizam ili planska privreda se stihija tržišta strogo kroti. U modusu planske privrede partija iz jednog centra određuje šta će se producirati, kako će se raspodjeljivati i koliko će koštati. Kod dileme država ili tržište je tržište ovdje izraziti loser. 
Natrag ka tržištu. U zračnom modusu sve tendira postati tržište, jer princip tržišta je upravo samo po sebi zrakovitost u svim svojim karakteristikama. Jer ako je, malo iskarikirano rečeno, vatreni gard suprotnost od balansa i finog naštimavanja, ako je naime rizik, heroizam, rat i nasilničko izrabljenje vatreni gard, uzeti na silu koja je iznad morala, tko šta porobi i zaslužio je to jer je moral samo konsens slabosti - onda je zračni gard trgovinski, odnos razmjene, naštimavanja, uravnoteživanja interesa, faierness-a, traženje win-win momenta, gdje je na kraju konflikt riješen bez losera i gdje je svatko istrgovao neku svoju malu korist. Zato je važna izniveliranost partnerstva, proporcionalna raspoloživost moći. Onoliko koliko tržišta dobijaju na prostoru toliko društva dobijaju na dinamici, raste im socijalna mobilnost. Tržište podstiče slobode, izravnava odnose, ne pita za porijeklo. Tako je Liberalizam nastao kao oponent fedalizmu i njegovoj statici staleškog ustroja. Da bi se društvo temeljito izniveliralo, trebalo je izravnati i onostrano, ukloniti centralnu instancu univerzuma koja je legitimirala staleški režim.
Tržišta sama su uvjek u jednom dinamičnom stanju balansiranja, destabilizacije i ponovne stabilizacije, egzaktno kao i gasovito agregatno stanje. Suština elementa Zrak je elastičnost - suptilna labilnost ili suptilna reakcija na najfinije uplive i hitro balansiranje istih do prvobitne ravnoteže - upravo ono što karakterizira tržište. Nemirna linija burzovnog kursa kojoj je u pozadini suptilni sezmiograf koji oslikava labilnost procjene vrijednosti dobra na burzi od strane tržišnih aktera u mahu ponude i potražnje, je sasvim opipljivi prikaz elementa Zrak. “Nevidljiva ruka” Adam Smitha je metafora za emergentske tržišne procese gdje ukupni postupci mase tržišnih sudionika svaki nastali kaos spontano izbalansiraju u red. Tržište je čisti elasticitet - njegov ekvilibrium je permanentno narušen i opet uspostavljen. Samostabilizirajuće usklađivanje prirodnih sila koje znamo iz zvjezdanih ili planetarnih sistema važi i za privredu. Energija kretanja bi bile želje i interesi privrednih sudionika, dok bi kontrolirajuća protusila bila konkurencija interesa. Tržište je dakle jedna dinamična samorganizacija koja dopušta anomalije u većoj mjeri, ali im ne dopušta da eskaliraju. Iznimka koja potvrđuje pravilo je neravnoteža koja se sama razmaše, iz sebe same pojačava (npr. panika na burzama).

I formiranje cjena kod slobodnog tržišta je zračni laissez-faire. Cjene nisu isklesane u kamenu kao po petogodišnjem planu narodnog gospodarstva socijalista, nego našvrljane nabrzaka na papirićima koji se zgužvaju i bace. Ali ne samo da je u slobodnom tržištu cjena vjetrovito slobodna, neometano varira u ovisnosti o ponudi i potražnji, što je odlično ilustrirano labilnim krivuljama akcionih kurseva, nego ni to ne radi rigidno već elastično. U egzaktnoj ekonomiji postoji mjera elastičnosti, kojom se mjeri senzibilnost cjene, ponude i potražnje. Npr. elastičnost cjene pokazuje koliko osjetljivo potražnja reagira na promjenu cjene - kod neodrecivih produkata malo, kod luksuznih puno. 

KRATKI EKSKURS:
Tko je začetnik tržišta? Već u prvim pisanim dokumentima okcidentalne kulture, u homerovoj “Himne Bogovima”, važi da je Hermes odnosno Mercurius taj. Pa veli, odmah po rođenju je direktno iz kolijevke krenuo u vagabundiranje, usput razvalio kornjaču i od nje sastavio liru, odmah bez ikakve poduke virtuozno ovladao tim muzičkim instrumentom, onako još u pelenama, zatim pokrao stoku bogu Apolonu, i nakon što je bio raskrinkan od istoga, zapimplao mu po liri tako očaravajući da je - i ovo je sad najvažnije - plijen odmah bio iskupljen lirom - interesi su bili uštimani i postulirano je slobodno tržište aktom robne zamjene. Hermes je dakle Bog razmjene, ne samo informacija kao božiji vjesnik sa krilcima na nogama i mediator, nego i posjeda (robe). Merkur za astrologe znači upravo to što se može subsumirati pod pojam razmjena. U vezi je sa Elementom Zrak utoliko što je to planet kojemu je kućište u zračnim Blizancima - vagabund, lopov, trgovac. Međutim, po sistemu kaldejskog reda, kojeg smo upoznali u uvodnom djelu, planete koje vladaju zračnim znakovima, vladaju isto tako i zemljanim znakovima, zbog čega Merkur ima i jedno drugo, zemaljsko stanište - Djevica.

Što se može reći o srži Merkura? Kad se sagledaju značenja Merkura, kao što su mediji, transport, divinacija, komunikacija, jezik, promet, trgovina, onda se doima kao da je ovaj u svojoj suštini posrednik koji stupa u neposrednost sa stranama koje hoće biti posredovane - dakle medijalni planet povezivanja, dodira, zbližavanja. Ali Merkur je u svom najintimnijem značenju planet blizine (ne i bliskosti) i u jednom dubljem smislu - biti blizu pozicioniran ili fokusiraan samo na blizinu. Otprilike kao objektiv sa kratkim depth of field koji fokusira samo blizinu, dok je daljina blurry i umanjena. Zato je Merkur sa kućištem u Zraku (Blizanci) žablja perspektiva, biti-među-stvarima, u mnoštvu malog, svakodnevnog, posred struje života, via activa umjesto via conteplativa; dok je Merkur sa kućištem u Zemlji (Djevica) diferenciranost onog blizu, jasnoća iz perspektive blizine, shodno tome odvojenost, zrnatost, izoliranost pojedinačnog. Merkurov opozit Jupiter je suprotno tomu “teleobjektiv” koji ima dugi fokus, podešen samo za daljinske objekte, za sveobuhvatno veliko, dok je blizinsko defokusirano. To je perspektiva giganta, pozicioniranost iznad ili daleko od predmeta, pogled iz daljine, visine, panoramska perspektiva kojoj se sve pokazuje sumirano u okrilju veličine i koja iščitava sveobuhvatne sadržaje. Iz istog razloga je Merkur znak usitnjenosti, minijaturnosti, dječačke malenkosti (lukavo novorođenče), dok je oponirajući Jupiter planet daljine, veličine, glomaznosti, imperatorske gigantomanije. Zato je Jupiter sa kučištem u Vatri (Strijelac) - otjelovljena ideja, meta-perspektiva, svjetonazorna centriranost, a vodeni (Ribe) difuzionira pojedinačno u viši smisao, malo konvertira u veliko rastakajućim silama. Zanimljivo je i da je Merkur najmanji i Jupiter najveći planet našeg planetarnog sustava.
Tu elementarnu dvojakost Merkura - zračna i zemljana - možemo najbolje ilustrirati samim tržištem, odnosno društvom koje se načelno ravna prema tržištu. Tržište je mjesto miroljubivog naštimavanja interesa ljudi (Zrak) - to smo već gore konstatirali - ali tržište je i mjesto konkurentskog odnosa (Zemlja), koji je negativ solidarnom. Liberalizam je u svojoj ranoj fazi imao integrativni efekt, pozitivna etička i društvena djestva, moralno uzdizanje, humanizaciju, u najmanju ruku u viđenjima njegovih zagovornika, ali onda samo u duhu protestantskog tj. kasno-kalvinističkog božijeg plana, gdje je uspjeh u konkurentskoj borbi važio kao izvjesnost da je netko božiji izabranik. Kad je religiozni žar splasnuo i tržište postalo gola, anonimna mašinerija, princip konkurencije kao pokretačka snaga društva je počeo uništavati njegovu koherentnost. Sad slijediti samo osobni interes ne može niti indivdiualno oplemeniti niti društveno integrirati. Egoista koji akomulira kapital samo u svom interesu nije više heroj općeg dobra; niti kupo-prodaja, koja u utilitarističkoj viziji diže nivo općeg blagostanja, nije više moralno superiorna činu poklanjanja. Znači ovdje su na snazi izolirajuće i dezintegrirajuće sile, koje osiguravaju privatnost pojedinca, čine ga okorjelim, dakle iste one o kojima sam pisao na temu kruto agregatno stanje - za razliku društava koja podruštvljavaju svojinu, apeliraju na osjećanja solidarnosti, ali su privredno jalova. I ovdje se već ocrtava hladnoća i distanca kako tržišta, tako i Merkura, sa njegovog zemaljskog aspekta. Da bi smo taj njegov aspekt zaključno utvrdili, potrebno je prizvati u sjećanje da je “totalitarizam” tržišta nastao u uslovima buđenja prosvjetiteljstva odnosno instrumentalnog razuma, što je rezultiralo idealom bešćutnog homo oeconomicus-a. Charles Dunoyer je svoju brahial-liberalnu školu ekonomije zvao “Škola tvrde ekonomije bez srca” (“école dure de l'économie sans entrailles”). Ayn Rand je sve ono što je bilo na kritičkoj oštrici marxovih analiza neljudskosti kapitalizma pokušavala prevrednovati u plemeniti ideal. Liberalizam je suprotnost od komunitarističke solidarnosti i ideje zajedništva, podstiče egoističku tvrdokornost i socijalnu hladnoću. Zato se fino podudara i da je najstrastvenija kritika liberalizma postojala upravo u vrijeme "vodenastih" iracionalizama, kao npr. kod neoromantičarskih “konzervativnih revolucionara” koji su liberalizam diskreditirali u okviru sheme organsko-mehaničko (sjetimo se krutog i tekućeg agregatnog stanja) i držali ga za degeneraciju društva njegovom pogubnom mehanizacijom. Netko od kritičara kojem sam zaboravio ime je napisao da je kapitalističko društvo kao neka centrifuga koja individue vrca dalje jedne od drugih, što se usput fino uklapa i u gorepomenutu predstavu Zraka kao raspršavajućeg elementa. Za Adorna je opći princip kapitalizma izolacija, osama. Tržište je često trpano u darvinistički koncept survivel of the fittest, nazivano molohom, monstrumom, infernalnom mašinom; pripisivani mu atributi despotizma, barbarizma, totalitarizma, hladnoće i anonimnosti koja podriva nacije, tradicije, kulture i svaku ljudskost, koja od individua pravi “drhteće atome u hladnoći tržišta”, što bi rekli komunitaristi. Summa summarum, merkurijansko društvo je demontirano na sastavne čestice (atomizam), gdje svaka ima elastično polje odbijanja oko sebe. Svatko protiv svakoga, ali ne kolizijom nego elasticitetom, kao kod igre. Naglasak na konkurentskom nadjačavanju i zakukuljivanje u privatnost je tipični gard krutog agregatnog stanja. Tako dođosmo do elementarne ambivalentnosti Merkura koja se sastoji i u zračnoj atrakciji i u zemaljskoj repulziji - iako to nije tema.

Da usput spomenem navode zbog kojih sam otpočeo ovaj tekst i zaboravio njegovu svrhu pošto je TA za mene pala na ispitu i interes kritično splasnuo: Siniša Vojvodić i Filip Matanović koji su 3. i 9. kuću opisali na slijedeći način:
Siniša Vojvodić: detalj - cjelina, partikularno - univerzalno
Filip Matanovic: blizu - daleko
To se očigledno podudara sa osovinom Blizanci vs Strijelac. malo strpljenja i sve će se sfino složiti - Kuća=Znak! 

Slijedeća karakteristika zračnih društava je da su strukturalno ravna, horizontalna. Vatrena su, razumije se, vertikalno ustrojena. Kod vatrenih postoje klase, staleži, nivoi, leveli, rangovi, privilegije, kod gasovitih je sve popeglano. U pitanju su ne samo elitarna, staleška ili klasna društva u cjelini, nego i organizacije, specijalno vojne, crkvene, činovničke organizacije, kao i organizacije preduzeća. Smisao hijerarhije je u tome da kod obimnijih, nepreglednih društava najviše pozicionirana, centralna volja bude glatko prenošena u sve sfere, otprilike kao prenos inicijalne sile kod startnog udarca biljarske kugle, i za to se vrlinom poslušnosti stvara receptivnost odozgo na dolje. Što je struktura rigidnija, što su rangovi strožije definiraniji, to se startna volja bolje prenosi i društvo je kompaktnije, monolitnije, eficijentnije, što bi se reklo - funkcionira kao jedan. Zato je od različitih formi hijerarhije (činovništva, preduzeća, vojske, sudstva sa svojim instancama, crkve) vojna hijerarhija, sa njenim jasno definiranim činovima na ramenu i razrađenim ritualima prenosa naredbe odozgo na dolje, najreprezentantnija za vatreni element, može se reći - puno ostvarenje vatrenog reda. Generalno u organizacijama gdje je u pitanju odlučnost, brzina, koordinacija i eficijentnost jedne nepregledne grupe i gdje se radi o sudbonosnim odlukama (npr. ljudski životi) postoji veća potreba za nedemokratskim, ličnim sistemima odlučivanja. Vojska, policija, vatrogasci su uniformirane (raz-individualizirane) trupe koje ne operiraju sa nalogom nego sa naredbom, nema pogovora, diskusije, improvizacije.
Vertikalna struktura jednog društva je dakle uvjek u službi centrima. Tamo gdje postoji jedno normirajuće središte, tendenca je ka ustrojenju na levele. Crkva je isto tako hijerarhijski ustrojena jer ima posla sa centralnom instancom univerzuma. U pravoslavnoj crkvi se najviše instance već zovu hierarch (ono što se u katoličkoj crkvi zove ordinarius). Usput budi rečeno, vertikalna strukturiranost jednog društva nije specifično ljudski nego i životinjski fenomen, gdje postoje leveli od alfe do omege. 
 Za razliku od strme hijerarhije, jedna neoliberalna, moderna flat hijerarhija rasparčava odgovornost na više oblasti, smanjuje broj vertikalnih instanci i stavlja akcent na samoinicijativi i samoodgovornosti, i u tome je njena zrakovitost. Niže pozicionirani nisu samo primaoci naređenja nego sudjeluju u formiranju odluke. Takva organizacija je podesnija za manje grupe gdje postoji pregled nad zadacima i kompentencama. Moderna flat preduzeća, prije svega ona iz inovativne, digitalne branše, pokazuju gasoviti agregatni karakter ne samo u semi-egalitarnosti i fleksibilnosti organizacije, nego i topološki, u korištenju velikih, otovorenih prostornih površina sa mobilnim ustrojnim elementima, koje omogućavaju brzo formiranje grupa. U društvima koja su potpuno flat organizirana, odluke donose organi koji sumiraju grupna uštimavanja - gremiji, komisije, komiteti (o komunama kasnije).

Nastavlja se nesto kasnije.

Četiri elementa i četiri agregatna stanja - 5. Dio

GASOVITO i PLAZMATIČNO AGREGATNO STANJE

Gas

Rječ gas je nastala iz holandskog izgovora grčke rječi χάος = kaos. Ime je sasvim zasluženo - plinovito agregatno stanje je totalni raspad sistema. Ako kruto agregatno stanje ima formu i volumen, a tekuće nema formu ali ima bar volumen, gasovito agregatno stanje nema ni formu ni volumen. Čestice gasa uživaju neograničenu slobodu i u permanentnom su kretanju i sudaranju. Pri tom dosežu brzinu oko pola kilometra u sekundi. Sudaranje se događa elastično, što u fizici znači da se kinetička energija ne gubi kroz deformaciju ili trenje nego se kao kod biljarskih kugli potpuno prenosi. To znači da je u uslovima blaženog mira zračne bonace, na mikrokosmičkom planu na snazi jedan ekstremno razuzdani kaos sa bezbroj kolizija. U ovoj činjenici se i jasno vidi koliki jaz postoji između znanstvenog i fenomenalnog, objektivnog i neposredno doživljenog. 
S obzirom na njegovu opažajnost je gas najodsutniji od svih agregatnih stanja, iako je omniprezentan kao moćan omotač globusa (atmos=para, sphaira=kugla). Zrak ne možemo direktno doživjeti kao što možemo kruti ili tekući komad materije, zbog čega sve do 17. stoljeća nije važio kao materija. Ali ne samo gas koji udišemo nego velika većina gasova su čulno potpuno nepristupačni: nevidljivi, bezbojni, bez mirisa i neuhvatljivi. Ove karakteristike djele sa drugim fluidom, sa vodom. Pored tih i još par zajedničkih karakteristika: ne odolijevaju silama deformacije, mješaju se, teku, struje, vrtlože se, uvjek su u pokretu čak i kad preovladava bonaca.

Gas ima prije svega ekstenzivni i ekspanzivni karakter. Svaki raspoloživi prostor on ravnomjerno ispunja, pri čemu se hitro i elegantno kreće, razvlači i razrjeđuje. Biti skupljen na jednom mjestu kao što su kruti i tekući fenomeni je protivno njegovoj prirodi. Prirodna težnja gasa je uvjek u pravcu više razrijeđenja i nikad u pravcu zasićenja ili zgušnjavanja. Ako je i limitiran, kao npr. silom teže, i ne može ekspandirati, on onda radi na tome da se ravnomjerno rasprostre u nametnutim okvirima prostora. Bez gravitacije koja ga sili da bude zemaljski omotač bi ekspandirao neograničeno u svemirski prostor. Gustoća zračnog mora zemaljske atmosfere je proporcionalna snazi gravitacionog pritiska, znači, sa visinom atmosfere je gas sve rjeđi, ali opet znatno gušći od interstelarnog gasa koji ne trpi nikakav pritisak. Za razliku od krutih i tekućih tjela je volumen gasa senzibilan na toplinu - što više topline, to više ekspanzije. Ako ga grijemo u jednom hermetički zatvorenom prostoru, njegov vapaj unutra da se izbalansira sa onim napolju će razviti toliku snagu da će, ako ne nađe neko mjesto propustljivosti, razvaliti tank da bi isukljao napolje i izjednačio se sa vanjskim prilikama. Dok otopljena kocka leda zadržava isti volumen i istu masu koju je imala u krutom agregatnom stanju, volumen sublimiranog ili isparenog gasa je pod uslovima standardne temperature nekoliko tisuća puta veći nego kruti ili tekući objekt iz kojeg je nastao. Ako gas i poznaje samo ekspanziju, on je ipak kompresibilan, tlačiv, dopušta se stisnuti u sebe. Za razliku od krutih tjela i tekućina, gas ulazi u kompromise sa silama koje mu reduciraju volumen. Iako ne odgovara faktičnom stanju, nameće se predstava da čestice imaju jedno elastično polje odbijanja oko sebe. Zahvaljujući elastičnosti gasa (ali i materijala koji ga sadrži) možemo se automobilom voziti kao u lađi - zrak apsorbira sve udarce. Zato Gas ima i svojstvo amortizacije. U stanju je efektivno apsorbirati jednu koncentriranu silinu, što je u suštini njeno konvertiranje u mnoštvo malog pokretljivog. Ako se neki čovjek zašeprtlja i počne padati, velika je razlika ako padne na asfalt i na napuhani štramac. Čestice asfalta ne ulaze u kompromise i raspoložive su punoj koliziji, dok je u potonjem slučaju sila kolizije kroćena jer se sabrana sila ospe u bezbroj parcijalnih (ukljucujuci i elasticnost štofa). Kroćenje sile je jedno od osnovnih zadataka Zraka. Gas je dakle i elastičan. Dok jedno krto tjelo puca pod silama koje ga nadvlađuju, elastično tjelo im se povinjava, sve dok traje pritisak. Ovdje je ekvilibrium elementarnih čestica elastičnog volumena pod utjecajem vanjskih sila najprije narušen i kasnije opet uspostavljen, što kod tekućih fluida nije slučaj. Amortizacija sama znači svojstvo mehaničkog balansiranja, ali zrak je načelno neumoran u balansiranju gustoće. On se uvjek brine da prostori budu uravnoteženo ispunjeni. Kad se na jednom mjestu promjeni temperatura stvori se tenzija i istovremeno volja za rasterećenjem do potpune homeostaze. Vjetrovi nisu ništa drugo nego hitanje zraka da izbalansira termički izazvanu gustoću, isto tako "puštanje vjetrova" nastaje niveliranjem gustoće, pod težnjom zraka unutra da se izjedna sa onim napolju. Zrak je generalno hipersenzibilnost na najtananije anomalije i njihovo hitro otklanjanje.
Gas je lagan zbog asocijalnosti čestica u tom modusu, odnosno zbog umanjene gustoće, u odnosu na tekuće i kruto stanje. Rekosmo gore da ista masa gasa kao masa jednog tekućeg ili krutog tjela potrebuje nekoliko tisuća puta veći volumen; ili isti volumen gasa kao volumen jedne porcije krutog ili tekućeg je nekoliko tisuća puta lakši. Gumena bova pod vodom ili balon sa zagrijanim zrakom su pod silom uzgona jer im je gustoća manja od gustoće okoline. Vjetrovi nastaju iz istog razloga: vrući odnosno razrijeđeni gas hita na gore i izaziva sveopći pokret. U odnosu na kruta tjela i tekućine gas se doima kao bestežinska supstanca, sa nikakvom ili minornom inercijom. Skoro svi gasovi, posebno jednoatomski i plemeniti su transparentni, što znači da ne apsorbiraju svjetlo. Banalna činjenica da je gas kakvog neposredno znamo masivno prisutan među stvarima pa ipak ne postoji nikakva distorzija vizuelne percepcije je vrijedna svakog čuđenja. Tek u plavoj boji neba, sa zemlje gledano, se očituje jedna njegova blaga disperzija. Ako je gasovima i svojstvena boja, onda je uvijek u pitanju blijedi ton, bez ikakve saturacije, sasvim razumljivo s obzirom na njegovu gustoću.

Plazma

Plazma je “radiant matter” (William Crooke), zračeća materija, ili svjetleći gas. Plazma-fizika se bavi gasovima koji isijavaju svjetlo. 99% svega što svijetli je plazma. Rekosmo gore da je ovo modus materije koji nastaje kad termička odnosno mikro-kinetička energija dosegne takav intenzitet da čak i struktura atoma izgubi stabilnost. Pod takvim okolnostima pozitivni i negativni djelići atoma napuštaju svoje stabilne pozicije i radije švrljaju okolo nabijeni elektricitetom svako za sebe. Za razliku od neutralnog gasa, plazma je ionizirana, električna, svjetleća supstanca koja reagira na električna i magnetska polja. Ako jedan slobodni elektron uleti u prostor unutar ljuske nekog atoma, onda on vezanom elektronu tog atoma dadne takav energetski kick da se ovaj udalji od jezgre u putanju bogatiju energijom. Kad se potom vrati u svoju ustaljenu putanju siromašniju energijom on se orgazmički rasterećuje vraćanjem darovane energije u kvantu svjetla. Zato su plazme svjetleća stanja. “Najautentičnija” plazmatična tjela su zvjezde, jer je gustoća plazme u njima neprejebiva. Iz istog razloga je plazma daleko najčešći modus materije u univerzumu, takoreći, standardno stanje materije, bez obzira što se nama doima kao čista egzotika.

~o~

Kako dalje izgleda ta čulna fenomenologija u kojoj se pokazuju zračno i vatrovito stanje u njihovom polarnom odnosu?
Prije nego se okrenem polarnosti gasa i plazme, par rječi o suptilnijoj fenomenologiji gasa, pored konstatacije da je kompresibilan, da amortizira, da je fleksibilan i elastičan, zatim da balansira i da je lagan, o čemu se uostalom možemo osvjedočiti samo iskustvom sa napuhanim balonom.

Ta suptilnija iskustva se opiru artikulaciji i osvješćena su najbolje u kontemplacijama literata. Postoje usput iscprne studije elementarnosti u literalnim ospoljavanjima iz pera Gaston Bachelarda koje ću za sada ostaviti netaknutim, jer se tomu nisam posvetio.
Dakle ovako. 

Zrak je ćudljiv u svojoj pojavnosti. Kad se pokaže, onda se pokaže i njegov goli događajni karakter - nestalanost, prolaznost, odsustvo supstancijalnosti. Javi se iznenada, dodirne i nestane kao nestašno djete. Nema kontinuitet bivanja koji inače karakterizira tvari i stvari, dolazi i odlazi, ne odaje ni odkuda ni kamo. Nema izvor kao što ga ima svjetlo, niti ima odredište kao što ga ima rijeka. To je pokret koji nema svoj fokus, nije usmjeren, ništa ne želi doseći osim balansa ako je narušen.

Zavijajući, bučeći vjetre! 
Tamo i ovdje! 
Odakle si, reci mi!

ORIGINAL:

Sausewind, Brausewind! 
Dort und Hier! 
Deine Heimat sage mir!

Eduard von Mörike u njegovoj "Pjesmi o vjetru" - inače zapažen kao pjesnik elemenata.

Ili Karin Anna Schrupp – "Usput sa vjetrom" (Unterwegs mit dem Wind)

Vjetar mi se u lice smijao 
uzbuđen mi kose milovao 
brige moje raspršio 
oči moje razbistrio 
srce moje razbudio 
pore mi daljini otvorio 
glas mi raspjevao 
i plesne mi papuče obukao

ORIGINAL:

Der Wind hat mir ins Gesicht gelacht 
meine Haare aufgeregt gestreichelt 
meine Sorgen über die Berge gefegt 
meine Augen klargeputzt 
mein Herz aufgeruttelt 
meine Poren weit geoffnet 
meine Stimme zum Singen gebracht 
und mir Tanzschuhe angezogen 

U ovoj pjesmi je zračni element skoro u cjelosti iscrpljen. Izraz “vjetar mi se u lice smijao” poet ne koristi samo da bi ukazao na vedrinu i prijatnost povjetarca, nego asocijativnom aurom smjeha dodiruje elementarnu zrakovitost. Isto tako i milovanje povjetarca i otpuhane brige. Vjetar se poigrava nježno sa subjektom, bistri ga, prozračuje, rasterećuje, oslobađa tenzije, širi ga tjelesno, otvara mu pore i mami ga okrenuti se zovu prostranosti i izgubiti se u njoj plešući i pjevajući.
Zrak je umalo pa ništa, materijal nestajanja (“isparilo”, “u vazduh se pretvorilo"). Pokazuje se skoro samo indiretkno, kroz epifenomene kao ples lišća, vijorenje zastave, šum krošnje stabala ili kroz cviljenje, hučenje itd. Direktno ga osjećamo samo taktilno, ali i tu sasvim diskretno. Iako je sveprisutan i svaku stvar obavija, on se svakoj i elegantno sklanja, i ako je ova u pokretu, u pirueti zauzima prostor iza nje, uvijek sa minimumom osvjedočenja svog prisustva. Zrak se "sklanja" i svjetlu, iako zauzima sav prostor među stvarima, ne smeta pogledu; nosilac je zvuka ali sam je nijem; nosilac je mirisa ali sam ne miriše, on je dakle medijalnog karaktera, posreduje bez da učestvuje, i tu se već nazire njegov merkurovski aspekt, kurir koji ne učestvuje, nego samo prenosi (o tome kasnije).
Zrak se doima kao supstanca kojoj svaki od partikla ima jedan elastični nimbus odbijanja oko sebe: čestice su slobodne, individualizirane, protive se grupnim normama, slijede svaka svoju putanju, ali u zonama moguće kolizije uvjek među sobom nalaze perfektni kompromis. 

Priroda Zraka je slabost, blagost, mekoća, nečujnost. Ilustrirajmo to djecom koja se igraju balonom u porculanskoj radnji: sve kolizije su amortizirane, nema buke, tragova, nikakve štete. Balon se odupire silama teže i inercije, zato mu otpor zraka oduzima istrajnost pokreta, nije u stanju razviti silinu. Čak i oštrija ospoljenja zraka kao što su udari vjetra, ne samo da nemaju konstantnost, nego se ne uspjevaju sabrati u oštrinu, u bolnu silinu, uvjek udaraju dekoncentrirano, elastičnom površinom, meko, oblo, uglavnom prijajuće (ako i postoji nešto što se zove "oštrina" vjetra, onda samo u odnosu na sekundarne karakteristike kao čto je intenzivna hladnoća). Valja pri tom imati na umu da je svaki pokret zraka, i onaj podivljali, u službi niveliranju gustoće. Zrak nije samo u svojoj aktivnosti blag, nego je po aktivnost drugog ublažujući: kroti silu, amortizira udar ili koliziju. U uslovima bezračja bi ptičje pero palo sa balkona kao flaša. Dašak vjetra na koži je milovanje, odnosi se ne samo afirmativno prema subjektu, nego i djeluje ekspandirajući na tjelo, kao što reče pjesnik: kao dodir iz nevidljivog koji nas mami ka nevidljivom poput zvuka sirena - da se otvorimo, proširimo, oslobodimo tjesne opkoljenosti tjelom i ospemo u daljinu. Zrak dakle ima opuštajuću, otvarajuću, ekstenzivnu, oslobađajuću funkciju već samo u neposrednom dodiru sa njim. To je agregatno stanje koje generalno ne poznaje oštrinu i intenzitet, nego je uvijek šarmantna, elegantna slabost. Kao što je blag, tako je i tih. Kad podivlja huče i zavija ali ne prouzrokuje kompaktne i oštre zvukove kolizije i trenja. Zrak je i uslov zvuka, njegov medijalni vehikel, ali u odnosu sa sobom samim je potpuno nijem. Kruti fenomeni sami sa sobom škripe, klepeću itd. tekući brboću, žubore, šume, vatreni grme itd.
Zrak je i element finoće, ekstremno rafinirani medium. Njegova suptilnost se pokazuje ne samo u činjenici da reagira na najtananiju silu, da ispunja svaku poru, gladi svaku anomaliju, nego još impresivnije u tome da do našeg aparata sluha prenosi i najfligranije neravnine. Ali uz ovo je bitno napomenuti da ako gas i prodire u najtananije šupljine, on ne pokušava biti apsorbiran ili postati sastavni dio štofa u kojeg je prodreo, kao što to tekućina radi koja natapa, apsorbira, upija se. Ako se krutom ili tekućem ubrizga zračna komponenta, znači, stvori se pjena ili pjenasti materijal, onda štof gubi svoju homogenost, gustoću, težinu i solidnost. Sve pjenušavo, uspjenjeno, spužvasto se sastoji od šupljina ispunjenih zrakom. Pjena je suprotnost trajno važećem i zato se koristi kao metafora za nepostojanost i odsustvo supstance. Sloterdijk je naziva "subverzija supstance". Upjenjeni kruti materijali postaju porozni, "vazdušasti", dobijaju u svakom slučaju na lakoći i fragilnosti, ili u drugom slučaju postaju spužvasti, meki i elastični. Kad se more zapjeni onda nastaje kooperacija vodenog i zračnog gdje je jedna porcija zraka upakovana u suptilnu membranu tekućeg. To je vrhunac fragilonsti i nestalnosti, stidljiva tvorevina koja samo na dodir u jednom treptaju ukida svoje bivstvo.

Simbol najzasićenijii ovim elementom je pero. Pero je produkt zračnog elementa, vjekovima naštimavano na zrak, senibilizirano na najmanji dašak povjetarca. Sastoji se od kreatina i koristi sve prednosti ovog materijala. Od kreatina je izgrađen uglavnom onaj dio životinja koji interagira sa vanjskim, oklop, rogovi, kosa, nokti itd. Može biti čvrst i stabilan, ali i fin, lak i savitljiv, u ovisnosti o potrebama vrste. Osnovna potreba letećih stvorenja je optimalno interagiranje sa zrakom, elastičnost i lakoća. Pernato odjelce ptice sačinjava otprilike samo 5% njene težine. I batrljica pera je šuplja u svrhu lakoće. Kad nam perce sleti na rame izmiče našem opažaju, kao i kad sleti sa ramena. 
Jastuci su se punili perjem, odnosno njihovim paperjastim djelom, da bi bili laki i svileno meki, kao što je i ovaj element. Pera pernatih životinja su uostalom posebno podesna za biološku komunikaciju farbama i formama - priroda piše rado po njima. A i čovjek je kako znamo masivno koristio guščje pero za pismenu komunikaciju vrlinom šuplje batrljice koja može skupiti i pohraniti tintu u sebi. Batrljica pera se koristila i kao trzalica za žičane instrumente zbog istih kvaliteta koje potrebuje let. Ali pero je korišćeno i tamo gdje sporazumjevanje više nije koristilo - da bi izbalansiralo let strijele.
Perje je sastavni dio mitoloških bića koja naseljavaju nebesa. Hermes ima pernata krilca na sandalama ili šljemu. Egipatski Bog Amun koji je između ostalog Bog vjetra, nosi pernatu krunu sa plavim paunovim perjem. Anđeli su nebeska bića sa pernatim krilima koja nastanjuju više spiritualne atmosfere. Nebeska božanstva, vilenjaci, andjeli se uvjek prikazuju kao elegantna bića leptosomnih konstitucija.
Sve zračno je blijedo i svjetlo, prožeto svjetlom, bez saturacije, tamnih i gustih tonova. Ne samo zbog svoje razrijeđenosti, nego i prožetosti svjetlom (translucencija). Na njemačkom se adjektiv svjetao ("licht") koristi i za prorjeđeno, sa većim rastojanjem djelova među sobom, npr. "svjetla" šuma ("ein lichter Wald"). 
Sve što je lako, tanano i rasprostrto koketira sa ovim elementom i tendira nastaniti visine. Pero, krila, jedra, napeti papir zmaja, javorovo sjeme itd. znači sve što je lako, tanko do translucentnosti i velikih, blago napetih površina, stoji u intimnoj vezi sa ovim elementom. Impresivan primjer senzibilne naštimanosti na najfinije pokrete zraka, lakoće, elegancije, (pro)zračnosti su impozantni konstrukti umjetnika Theo Jensena, koji ožive u kontaktu sa svakom zračnom strujom, i koji su najvećim djelom praznina:

Da se srž jednog čovjeka doživljava kao pripadajuća određenom agregatnom stanju, pokazuje se u jezičnom blagu. U metaforama koje se koriste za opis ličnosti nekog čovjeka ili njegova ponašanja se jasno nazire elementarna karakterologija, bez da je eksplicitno mišljena (o tome kasnije). Ali nigdje agregatna stanja nisu tako neposredno prenešena kao na zračni tip čovjeka. U Dalmaciji se kaže za ljude koji žive bez ikakvog sidrišta, hirovite, nestalne, lakomislene da su “promaja”. Isto tako, za čovjeka bez supstance ili za šarlatana postoji izraz “jebivjetar”, "vjetropir" ili "vjetrogonja". Na njemačkom se isto opisuje pridjevom “windig” (vjetrovit), "flaterhaft" (leprša, vijori) "Luftikus" (zrakoviti). Čovjek čiji su iskazi provjereno šuplji, bez supstance, je “Luftpumpe” (zračna pumpa). Takav onda naginje “Schaum schlagen” (udaranju pjene) ili “blubbern” (puštanju mjehurića). Zrak je uvjek šuplje i nestalno, ali i brzo, okretno i virtuozno.

I napokon polarnost zračnog i vatrovitog:

Ono što plamen, onako crven, nervozan, zračeći, signalizira je žderanje, destrukcija, transformacija, zona opasnosti - kao neka opasna zvjer koja diše, ždere sve što se može variti i ostavlja ekskremente za sobom. Ali prije svega je to intenzitet prisustva, majestetstvo, tremendum i fascinosum u odnosu na neopipljivi, nevidljivi i nečujni Zrak. Kao što plamen sve guta našto naiđe, tako guta i našu pažnju. Zrak nas ne izaziva ničim, nema ničeg za fokusiranje, sa svim je u dodiru ali ne dira ništa, sveprisutan je ali se stidi naznačiti svoje prisustvo, samo fino balansira, sa samim sobom i svim drugim, kao da mu je prezentnost bolna. Vatreni fenomeni su suprotno tomu suštinski svjetlosni fenomeni: naznačuju svoje pristustvo intenzivno, impresioniraju, zovu, mame, uvjek su skupljeni na jednom mjestu za razliku od Zraka koji je svugdje i nigdje. Samo karakter radialnosti zračečih linija svjetlosnog izvora jasno ukazuje na njegovu jednoznačnu lokaciju. Svako izvorno, nereflektirano svjetlo je punktalno. Površinsko svjetlo, ako nije samo reflektirano, je u osnovi samo površinsko zbirište pojedinačnih punktualnih svjetala. Svjetlo je fizikalno viđeno višak energije kojeg se materija rasterećuje i koje se od energetiziranog atoma kao zračenje širi geometrijski pravocrtno u svim mogućim smjerovima. Ako je onda vatrovitost radijalno zračeća punktualnost sa nepomućenim ravnim linijama iz jednog središta, onda je opozitni Zrak ne samo labilnost, nemir i nestalnost, nego suprotnost svakom zgusnuću, čvorištu, sidrištu, centriranju. Njegov ekstenzivni karakter voli velike prostore kojima se prostire, razvlači se preko širina i daljina i grozi se zatvorenosti. Objektivno uzeto su zrake jednog svjetlosnog izvora također ekspanzivog karaktera, šire se od izvora u svim smjerovima, ali subjektivno, u neposrednom doživljaju - i to je ovdje odlučujuće! - zrake svjetloznog izvora ne evociraju ekspanziju nego upravo suprotno - centriranje, koncentriranje, sažimanje, postavljanje prostornog središta. Znači, ako Zrak uzmemo intencionalno, onda je to intencija gubljenja, fenomenološkog ništavila, nestajanja u ekstenzitetu, nevidljivosti, neopipljivosti. Vatra je onda suprotastavljena intencija sažimanja u jednoj točki, rasta prezence, intenziteta.

Pokret svjetla, njegove zrake imaju nedodirlljivu pravocrtnost, neumoljivu konstantnost, odlučnost i nepomućenost u odnosu na pokret zraka koji suprotno svjetlu nigdje ne pokazuje konstantnost, istrajnost vektora pokreta, sve je lelujavo, nemirno i nestalno. Kad se sunčev zrak nakon divljanja oluje probije kroz guste oblake (god rays), u jednoj egzaktno ravnoj liniji, nedirnut metežima i nemirnim strujanjima atmosfere, doima se u izrazitom kontrastu sa oblacima kao da pripada jednom višem redu stvari. Sunce je u dubini svoje čisto vizuelne simbolike uvjek važilo kao princip božanske omnipotencije, kao stvaralački apsolut u svjetlo-metafizičkom smislu: svjetlo kao stvarajuća energija koja kad ozrači tminu=ništa stvari dovede do vidjela=bivanja, daruje im takoreći uslovno bivstvo. Tako je sve bivstvujuće samo emanacija veličanstvenog svjetlosnog izvora, ima samo darovano, sekundarno bivstvo kao pasivno reflektirajući odsjaj. 

Sve što je posebno važno, što se uzima kao istaknuti intenzitet bivanja, kao kraljevi, svetci, božanstva su ikonografski predimenzionirani ili svjetleći. Objekti koji isijavaju svjetlo se uobičajeno apstrahiraju sa radialnim linijama. Sve što je predstavljeno sa takvim apstrahiranim zracima, tendira dobiti na značenju, upadljivosti, izdvojiti se u prostoru svojom važnošću. Nastaje jedan usmjeravajući utisak da zrake koje su uperene prema središtu zračećeg objekta imaju jedan poslanički karakter tj. posreduju subjektivno optički suprotan smjer faktičnom - prema središtu i ne od središta, gdje onda zračeći objekt postaje optičko središte. Svjetlo dakle ima atraktivni karakter.

Radijalno-simetrično postavljene latice cvjeta, zajedno sa upadljivim farbama i mirisima, imaju funkciju privlačenja insekata-zaprašivača. Putem ovog “auratskog” oblika biljka demonstrira intenzitet svoje prezence i pribavlja si životodavnu atraktivnost skrećući pažnju pravcom svojih latica na središnji, plodonosni dio cvjeta. Tako je jedna cvjetna livada velesajam taštine, sa samoreprezentirajućim "svjetlom" svojih karpela. Najraskošniji primjer ove zvjezdane mimeze bi bio suncokret.
Prostor oko tronova i oltara je često dekoriran sa radijalnim linijama koje podcrtavaju karizmatičnost prostora ili nekih svetih zona ili objekata (kao u primjeru dolje - sveti duh). I kraljevska kruna sa svojom sunčevitošću ima istu funkciju. Osim što ove zrake predstavljaju nimbus važnosti nekoga ili nečega, one na jednom suptilnom nivou prostorno predimenzioniraju objekt. Fenomoneloško predimenzioniranje svjetlećeg su i zalijepljujući efekti svjetlosnih zraka, glow-a, lens flaira i sl. koji dižu efekt atrakcije. Kao što rekoh, svjetlo i veličina su dva simbolična sredstva naglašavanja važnosti profanih ili sakralnih autoriteta i odgovaraju našim atavističkim intencijama.

Da rezimiram: najapstraktnija ili najsveobuhvatnija, mada još uvjek samo provizorna, formulacija polarnosti Zraka i Vatre je slijedeća:

Vatra = Intenzitet
Zrak = Ekstenzitet

U fizici je intenzitet količina Energije po površini i vremenu. Pojednostavljeno rečeno, intenzitet je puno u malo. Ako slijednimo formulu - što je moguće više u što je moguće manje - onda dobijamo na intenzitetu. Tamo gdje se sadržaj jednog prostora smanjuje ili tamo gdje se prostor koji nešto sadrži povećava, proporcionalno popušta intenzitet i raste ekstenzitet. Ekstenzitet je, što je moguće manje u što je moguće više. Element Zrak se intezivira kada povećamo sadržajne okvire sve do odsustva tenzije, do nastanka ex-tenzije, relaksacije. Povatrenje se doseže time što se sužavaju okviri, do tenzije.
Statistički je intenzitet zločina ukupni broj pojedinačnih zločina u datim prostornim ili vremenskim okvirima. Visok koncentrat mirisa u jednom uskom prostoru je intenzitet mirisa; kad otvorimo prozor i provjetrimo, čestice ex-tendiraju, rasprostru se po prostoru, i miris izgubi na intenzitetu.
Jezik tendira punktualnosti dati intenzitet. Čovjek je sklon govoriti o intenzitetu svjetla ako mu je izvor punktuelan, dok je jedna svjetleća površina u izvjesnom smislu treba više da bi bila tako opisana. Isto tako je i intenzitet bola u tendenci punktuelan.
Sa subjektivne perspektive gledano je intenzitet prodornost. Intenzivan utisak prodire u nas, "ostavlja dubok utisak", ima veliko i duboko dejstvo. Intenzivnije farbe i mirisi su prodorniji. Sinonimi za intenzitet su djelotvornost, učinak, saturiranost ili zasićenost, prodornost, žestina, silovitost, pritisak, napetost. Svi ovi sinonimi se mogu glatko izrolati iz vatrenog elementa (o tome kasnije).
Najfascinantniji od svih primjera intenziteta je geneza zvjezdanog sistema, naime kad se nakon gravitacionog kolapsa, kosmički gasovi postepeno zgušnjavaju i na kraju pod enormnim pritiskom mase/gravitacije fusioniraju u zvjezdu, koja onda majestetski zrači i savija prostor prema sebi, i koja se osim toga svojim intenzitetom nameće oku i na svjetlosne godine udaljenosti.
Intenzitet je formula za sve fenomene Vatre, i iz toga se mogu glatko izvesti daljnje karakteristike kao oštrina, grubost, punoća, snaga, veličina, težina, visina, centralnost. Zrak je fenomen ekspandiranja u ništa, u ništavnu izmaglicu, to je medijum kojeg previđamo, prazan, proziran, neopipljiv, nevidljiv, vječito između - to je ekstenzitet i formula za sve fenomene Zraka, za simboliku slabog, malog, lakog, finog, praznog, prizemnog, oblog, pokretljivog, elastičnog. Vatra je heroično-tragična težina i Zrak vedrina i lakoća postojanja. (zašto se između ostalog vatra pali u momentima pijeteta, pobožnosti, svečanosti?) Zračni znakovi izravnavaju, balansiraju, amortiziraju odnose. Vatreni intenzitet se javlja u svemu što se koncentrira, u oštrom, u piramidalnom, u centralnom ali i vertikalnom redu. Također u tvrdom, zgusnutom, saturiranom; dok je zrak pamučan, blijed, svjetal, razrijeđen, slab. Zrak se može neposredno osjetiti u momentu iznenadnog popuštanja napetosti, u slobodi, lebdećoj lakoći, u širenju, u doživljajima kad se rasteretimo sile teže kao u momentu leta pri skoku u more. Trijumf Zraka je blažena ekstaza čestica koje iz napete točke zgusnuća hitaju u kaotičnu neodređenost. Trijumf Vatre je suprotno tomu implozija, koagulacija, stiskanje, tenzija, zgušnjavanje, homogenizacija.
Kao što rekoh, ako pomenutu kvintesencu osovine Vatra vs Zrak - intenzitet i ekstenzitet - "izrolamo" u konkretnije atribute, onda stižemo do slijedećeg: centrirano vs kaotično; sabrano vs osuto; teško vs lako; homogeno vs heterogeno; grubo vs fino; oštro vs oblo; tvrdo vs meko; veliko vs malo; visoko vs nisko. Ovi pridjevi su inače osuti po jeziku kao metafore, koje ću kasnije pokušati skupiti i ukazati na blago nazirući elementarni red po kojem su složene.