subota, 31. ožujka 2018.

Teozofija tradicionalne astrologije

Sve što je starogrčki um dodirnuo, svugdje se posložio neki red, pa je tako i horoskopska astrologija kao starogrčki produkt racionalno konstituirana - veli Nataša. Ta racionalnost se, koliko sam razumio, odnosi prije svega na povezanost jednog reda sa drugim kao npr. red planeta u odnosu na njihovu brzinu kretanja sa redom duodecimalnih sistema (mundanim i ekliptičkim ciklusima). Tako su za nju univerzalna mundana vladarstava, dakle poslaganost planeta unatrag po kaldejskom redu preko mundanih kuća, očaravajuća racionalnost astrologije. Međutim, žena neće svom mužu reći da je iracionalan zato što je stavio dvije viljuške tamo gdje je mjesto kašikama. Racionalnost ima osnovu u nužnostima i ne u redu, u odnosu prije i poslije, i ne ovdje i tamo. Tako i poslagati planete po kaldejskom redu preko kuća kao u pomenutom slučaju nije nikakva racionalnost. Nužnost se može pokazati jedino ako su planete i kuće prethodno osmišljene i ako se red osmišljenosti jednog podudara sa redom osmišljenosti drugog, što opet ne znači da je samo upadljiva analogija dovoljna za racionalnost. Problem je da se ni ta osmišljenost simboličkih jedinica ne bazira na nužnostima. Za Natašu se ta osmišljeost izvodi iz inicijalne fenomenologije astronomskih datosti. Sadržaji planeta bi onda bili izvedenice iz primitivnih pojavnosti planeta, gdje opet ne postoji nikakva prinuda takve izvedbe, i onda kad bi se značenja svih planeta mogli uredno izvesti iz toga. Venera, Mars, Jupiter, Saturn imaju optički premalo atributa i jedva se razlikuju da bi netko iz njih mogao izvesti bogate zasebne priče kakve postoje. Nigdje na Jupiteru ne piše da je dnevni planet i na Marsu da je noćni, da je prvi dobročinitelj, drugi đubre. Činjenica da i značenja planeta općenito imaju svoje vremenske i prostorne divergence govori tome u prilog. Dakle red planeta, koji se inače u staroj astrologiji posvuda opsesivno projicira, važi samo u svjetlu tog nakalemljenog smisla koji je u osnovi iracionalan. Pogotovo je besmisleno kad smisao ko-signifikatora ni ne korespondira sa smislom kuća, nego je očigledno besmislenost nastala iz kompulzivnog projiciranja planeta na diverzne segmente. I šta se onda radi kad veze nisu očigledne? Traže se u divljim spekulacijama.
Čak i najsmisleniji od svih redova u astrologiji, domicilni planetarni red, nije ogledalo nužnosti i dosljednosti. Objediniti dva najveća tjela njihovim imenovanjem - “luminari” - i time ih nasaditi na najsvjetliji dio godine na zodijaku je kao prvo povreda kaldejskog reda, i kao drugo Mjesec, vladajući planet noćne sekcije i noćnog sektora, ništa ne razdanjuje nego samo posvjedočava noć, tako da je besmisleno postavljati ga tako mrkog na najsvjetliji dio godine u opozciju sa tobožnjom saturnovskom mrčinom. Zatim, uzeti Sunce i Mjesec kao primordijalnu podjelu, pa opet ih postaviti neravnopravno, Sunce kao stvoritelja iz jedinstva i Mjesec kao stvoreno, ali ipak ih uzeti za oponente, Sunce kao “svjesni dio ličnosti” (Nataša) = svjetlo i mjesec nesvjesni dio ličnosti = tmina, pa ih u takvom opozitnom paketu opet postaviti u opoziciju Saturnu gdje tmina Mjeseca oponira tmini Saturna, ne da nije neka nezaobilazna nužnost, nego se u tome doima kao oveća apsurdnost.
I tako Nataša misli da se inicijalne asocijacije evocirane iz banalnih matematičko-astronomskih datosti prenose u “više” sfere i onda sve vri od smisla.Tobožnje uzdignuće od rundimentarnih asocijativnih skica do kosmoloških i teozofskih doktrina ona naziva inspiracija i, pošto horoskope ne zna pisat, ona je specijalno fokusirana na tu spekulativnu stranu astrologije. Tako za nju Ptolemeus nije problematičan zato što je Astrologiju kontaminirao aristotelizmom nego što je, kao enciklopedijski svaštar, batalio doktrinarnu stranu.
Da se vratimo starogrčkoj racionalnosti. Stari Grci nisu samo reprezentanti racionalosti, što Nataša ne prestaje da naglašava, nego stoviše prve racionalnosti uopće. Prvi konzekventni skepticizam (najsimptomatičniji kod sofista), gdje je čovjek uradio reset znanja i pokušavao stvari postaviti na racionalnu osnovu, sam iznaći razloge umjesto se osloniti na predaju, je grčki. Međutim, cinično je uzeti gatarski sistem kao što je astrologija za izraz te racionalnosti. Ono što reprezentira grčku racionalnost je njihova filozofija, koja je ujedno bila i nauka, pošto su onomad njegovali ubjeđenje da je empirija prostačka i nesvrsishodna, pošto se sve može dokučiti golim umom (Nataša je sva nespretna mimeza ovog garda, pošto je patološki opsjednuta antikom). Za primjer Aristotelove racionalnosti se sigurno ne uzima njegov model 4 elementa, nego njegov briljantno razrađen sistem logike. Međutim, ono što želim reći, je da svako oveće friško otkriće prati izvjesna naivnost vjerovanja da je čovjeku upravo pao u ruke svežanj ključeva za svaka vrata, iz čega onda slijedi ekscesivno korištenje tog novootkrivenog alata. Dakle, svaka novonastala spoznajna oblast koja otvara jedan isječak horizonta podliježe iluziji da može osvjetliti cjelu stvarnost. Kad je rođena psihologija nastao je psihologizam, sociologija sociologizam (dok ih nije fenomenologija okončala), znanstvena historija historizam, i uopće sa konstituiranjem znanosti je i scientizam ili pozitivizam stupio na scenu, kao i empirizam u metodološkom smislu. Kad su građanstvu klase postale upitne, iz banalnog pokreta za uspostavljanjem društvene pravde je nastala sveobuhvatna ideologija koja si je umislila da može demaskirati svaku svjest kao duhovni odslik i konzervirajuću snagu vladajućih produkcionih odnosa. Kad je otkriveno nesvjesno si je psihoanaliza umislila da može raskrinkavati društva i revolucionirati čovjekov odnos prema sebi. I još jedan interesantan primjer za kraj: kad je sa projektom Hindsight "otkrivena" stara astrologija (o kojoj je, usput budi rečeno, još prije 60 godina iscrpno pisao brilijantni njemački historičar astrologije i astrolog Wilhelm Knappich, uključujući i tehničke detalje, pa je opet bio strastveni jungovac) onda je onaj isfrustriraniji dio astrološke scene (jalovošču astrologije) prigrlilo sve od friško prevedene original-literature i od toga sastavio ideologiju sa fašistoidnim crtama. Oni onda nastavljaju sa istom onom prinudom modernjaka da uvjek gledaju imali nešto novo da se ubaci u sistem, s tom razlikom što ovi gledaju imali nešto novo od starog da se ubaci u sistem.

I isto tako, i u ovom leži poanta, kad je u staroj Grčkoj otkriven “čisti” um, nastao je i idealizam (Platon), koji u friškosti korištenja stroge logike, koja u platonovim dijalozma izgleda kao diskusija dva djeteta sa apsolutnim povjerenjem u moć logike, nije bio ništa drugo nego fetišizam pojma (ideje), njegovo dizanje u nebesa. Isto tako je i sa otkrićem matematike u dobu nastanka pitagoreizma (koji je bio trendy najmanje 600 godina) došlo do fetišizma broja i njegovog uznesenja u nebeske sfere. Broj je za pitagorejce bio archē, konstituirajući princip svjeta. Pitagora i nije bio matematičar u strogom smislu te rječi, kao kalkulirajuće i dokazujuće nauke (ne postoje nikakvi dokazi da je Pitagora bilo šta uradio na planu aritmetike i geometrije, uključujući i pitagorin teorem), nego se u stvari interesirao za metafiziku brojeva, za njihovu simboličku kvalitetu umjesto kvantitetu.

Stara astrologija je utoliko dobrim djelom pitagorejska, u najmanju ruku zbog toga što na isti opsesivno-simbolički način tretira brojčane relacije. Astrološki segmenti su puni šizofrenih brojčanih fraktala i osmišljavanja planetarnim redom. Znači podivljala matematička i astronomska ezoterika i gusto osmišljavanje svakog besmisla kao kod šizofrene apofenije. Tako se veleuvaženi grčki um doima kao neko ispaljeno osamostaljenje matematičkog uma koje kao neki pokvareni aparat svaku matematičku jedinicu asocira sa nečim. Djeljenje jednog zodijačkog znaka na 30 = Monomorie, na 12 = Dodekatemorie, na 6 = Quinate, na 3 = Dekani, djeljenje kuća na dekane itd. i asociranje planeta (ili znakova) na svaki taj odjeljak je jednostavno pomahnitala matematika.


Naravno da Nataša i njena sekta, koja ovo ludilo drži za preuzvišeni grčki racionalitet, za svaki od ovih sistema rasparčavanja zodijaka ima odgovarajuću priču. Ali sve te priče ne da nisu nikakva božanska inspiracija nego su takva spekulativna akrobatika da je modernističko spajanje Planet=Znak=Kuća u odnosu na to mačiji kašalj.

Da vidimo onda kako konkretno izgleda jedna takva “inspiracija”?

Nataša osmišljava očiglednu besmislenost univerzalnh mundanih vladarstava time što konstruiše biblijsko-mitološku vezu sa odgovarajućim kućama i planetarnim radovanjima. Ali samo na primjeru Venere, jer je valjda samo tu našla odgovarajuću koincidenciju, dok je druge ostavila da važe kao latentno smisleni. Tako ko-signifikant Venera u 12. kući susreće veselog Saturna i u 5. kući samu sebe. Pa onda veli:Venera, tako, matematickim prostim sledom dobija 5. i 12. kucu koji na visem nivou inspiracije objasnjava njenu simboliku kada je orjentalna (kada vlada 12.), kada izlazi pre Sunca (kada je Danica) simbolizujuci inicijaciju covekovog pada u prostorno-vremensku dimenziju (gubitak raja). Suprotno ovome, ontoloska njena ispravnost se ostvaruje u 5. kuci koja, kao okcidentalna prema ascendentu (ispod horizonta), ispunjava njenu beneficnu kosmolosku ulogu. Venera u 5. kuci je Venera Duha ili treceg bozanskog lica dok je orjentalna Venera u 12. poznata i kao Luconosa i Lucifer, mitski inicijator pada i zacetnik vremena koje potpada pod Saturnovo vladarstvo.”
Da bi ovaj konstrukt imao smisla potrebno je malo više nego samo tako ofrlja izjednačavati stvari - potrebne su jasne jednoznačnosti u slijedećem: Radujuća Venera iznad horizonta = orijentalna Venera ili Danica? Danica = Lucifer? Lucifer = Satana? Satana = Zmija? Zmija = Saturn?
Naravno da je već na prvu loptu jasno da je sve to silovanje značenja, ali da pogledamo izbliza. Dali u sistemu ko-signifikatora planeta Venera može biti Danica? Nalazim za prilično upitno. Orijentalnost/okcidentalnost se koriste samo u dinamici horoskopa. Ko-signifikatori nisu zamišljeni kao kretanja, sa pozicijama u odnosu na horizont, nego kao statični sistem po provjerenom redu u smislu uslova za domaćinsko okrepljenje odgovarajućih planeta. Rječ je dakle samo o kućama u duhu planetarne dobrodošlice. Ako bi smo to uzeli kao dinamičke pozicije planeta, onda bi morali i primjetiti da ne može Merkur biti toliko udaljen od Sunca koliko je u tom sistemu udaljen. Doduše vidio sam da se negdje drugdje i radujuće planete tretiraju dinamički, kao npr. kod dinamike tripliciteta i stočkog elementarnog reda radujućih planeta, ali onda samo kao intencije planeta iz njihovog reda.
Dalje, dali je Danica Lucifer? Lucifer je latinski prevod grčke rječi Phosphóros, što znači Lučonoša, i odnosio se na jutarnju zvjezdu. Inicijalna priča o Luciferu kao gurnutom u ponor je nastala u knjizi Izaija, gdje je jutarnja zvjezda Venera koja se kurčila svojom orijentalnom pozicijom iznad Sunca/Boga, izjednačena sa arogantnim babilonskim kraljem, pa je sa zigurata bačen(a) u podzemlje, što još uvjek nema veze sa principom zla. Tek pola milenijuma poslije toga (Origen) je povučena veza između Satane i Lucifera, pošto su oboje nebeski izgnanici. Sa tim prenošenjem značenja sa babilonskog kralja na Sotonu nisu bili suglasni svi kršćanski oci i nema univerzalno značenje.

Ono što je još važnije je da orijentalna Venera ne simbolizira samo Lucifera, nego isto tako i Isusa, i na nekim mjestima također i bogorodicu. U knjizi apokalipse se Isus sam imenuje zračečom jutarnjom zvjezdom. Zato je Isusu kod ranih krščana jedan od nadimaka bio i Lucifer. U brojnim himnama i u liturgijskim tekstovima se Isus i danas slavi kao Lucifer/Jutarnja zvjezda. Prema tome, već je ovdje napukla metafizička karika - ne može se iz simboličkog dijapazona uzimati samo ono što se uklapa u priču.
Dakle, Lucifer je samo uslovno Satan, samo u nekim vjerskim sistemima. Satan je prije svega “državni tužitelj” u božanskom Sudu koji važe grijehe i religiozni intenzitet ljudi (Job i Zaharija) ili samo antagonist koji sprema otpore. U tom smislu postoje podudarnosti sa Saturnom. I kad je Satan uzet kao Lord of the Darkness, vrhovni komandant pakla, to se teško može reći za Lucifera. Osim toga, veze rajske zmije i Lucifera su jako labave. U klasičnim židovskim komentarima Biblije nije sasvim jednoznačno šta znači zmija. Po nekima je to samo falusoidni simbol. U svakom slučaju je nitko ne dovodi u vezu sa Luciferom. Zaključak: predug je to i pretrnovit put za Veneru-Danicu da bi ona stigla do Saturnovih dvora.


Drugi primjer spekulativnog hohštaplerstva teozofske astrologije. Nataša navodi “nadahnuti duh” Johna Frawleya i njegov veleumni esej “Poput blage kise s nebesa” kao primjer za uzvišeno mistično nadahnuće iščitano iz principa planetarnih radovanja. Ali, tko je taj fuckin' Crowley..ovaj Frawley? Taj je tradicionalno-astrološka ortodoksija, koja sa posebnom strašću omalovažava moderne astrologe, a pri tom je, po svemu sudeći, lakomisleniji nego oni, kad npr. einsteinovu formulu E=mc² izvodi iz konstelacije tri planeta einsteinovog horoskopa, dakle posramljujuće banalno i mehanički čak i za jednog tradicionalnog astrologa. Takva ispraznost u tumačenju horoskopa se ne sreće ni kod gatara sa komercijalnih programa, u čemu se sigurno i Nataša slaže sa mnom, jer kod takvih umotvorina mu je i u njenom viđenju napukao image, iako joj je bio najinspirativniji teolog za njene lične spekulativne napore. Ja sam ga upoznao pobliže čitajući njegovo kapitalno djelo, koje sam poslije 50-te stranice zafrlatio preko ramena u pravcu koša. Nije to što je glumeći literatu 5 stranica teksta razvukao kao žvaku na 50 stranica teksta, nego što se glumeći filozofa naprezao u njegovoj pseudokritici kulture, u pozi nekog neprevaziđenog znalaca, bez i baznog poznavanja nebrojeno daleko oštroumnijih i dubljih civilizacijsko-kritičnih djela (kao npr. Franfurtska škola).
Pa svoju “uzvišenu inspiraciju” počne sa slijedećom blamažom: “Deveta kuca je kuca znanja, snova i vizija, celokupnog traganja za istinom, jer Bog je istina, a Sunce je njegov najocigledniji simbol. Takodje je to i kuca dugih putovanja, jer sva mundana putovanja koja mozemo obaviti na Zemlji, samo su prizori najduzeg putovanja na koje se ikad otisnemo, prevazilazeci granice ovog sveta - putovanja ka Bogu.” Ja mislim da ovu patetičnu muljažu samo može progutati do koske indoktrinirani tradicionalno-astrološki freak - ili glupak.
Frawley ne pokušava pokazati da su planetarna radovanja jedan donekle smisleni red tripliciteta ili sl. to je za njega banalnost; on pokušava skrenuti pažnju na uzvišenije slojeve značenja u radovanjima, naime na sveta trojstva u trigonima radujućih planeta. Pa je tako Bog-Otac sunčana 9. kuća a božji sin i prva i peta kuća (od 9.) i radujuća planeta Merkur i sve što paše u koncept sina/djeteta. Ali treći dio svetog trigona se ne uzima kao prethodno, kao dvostruka kuća, 5. i kao 9. uzeto od 9. kuće, nego se Venera razvlači dok nešto poželjno ne dodirne. Naime, radujućoj Veneri je neposredno značenje neupotrebljivo pa se poseže za njenom korespodencom trećeg reda kao što je golub (a ne Lucifer) koji je slučajno i jedan od simbola svetog duha - ne da je neuvjerljiva vratolomija, nego i mene postiđuje koliko je diletantsko. Pa se onda ubacuje praznik svetog duha i apostolska priča vezana uz to da bi se dovelo u vezu sa kurirstvom, jednim od sadržaja odgovarajuće kuće.
Znači, metoda je uvijek ista: zloupotrebljava se širina i mnogoznačnost simbola i povezuju njegovi neeadekvatni nivoi nebili se potvrdile željene doktrine.




Pa se onda dosjetimo da se planete svetog trojstva, Sunce, Merkur i Venera fizičkim kretanjima međusobno ne udaljavaju previše jedna od dugih, što bi onda podcrtalo doktrinarnu stavku da je trojstvo u stvari jedinstvo. Kao što vidimo, sve se slaže k'o rukom posloženo.
Frawley je očigledno intenzivno kontemplirao o konceptualnim korespodencama, tražio lupom i kombinirao sve i svašta dok nešto nije prividno sjelo. Astrolozi često padaju u stanje déformation professionnelle uz koju ide smetnja “asocijativne lakoće” koju znamo kod šizofreničara, dakle, padaju kriteriji, gubi se kritičnost, oduševljava se i sa najneznatnijom sličnošču među stvarima. Na Čukiću se uostalom već očituje oveća pukotina (šizo = pukotina).
U priči o paralelnom trojstvu/trigonu koja počinje sa Mjesec=Marija pokazuje se još besramnija manipulativnost. Frawley nije uspio naći užu vezu između Marije i Mjeseca od ikonografske. Naime, na nekim srednjovjekovnim slikarijama je prikazana na srpu Mjeseca. Ono što on prešućuje je da je porijeklo ove vizije apokaliptičko, gdje je Marija uz Mjesec kojeg "jaše", okrunjena zvjezdama, i odjevena Suncem. Dakle, Frawley uzima provjerenom muljatorskom metodikom samo ono doktrinarno podesno. Osim toga, Marija je simbolički prikazana i kao golub pa sad nije Venera i sveti duh, iako je negdje drugdje oslikana i kao jutarnja zvjezda.
I gdje se sada nalazimo? U najdubljem teozofskom mulju kojeg tradicionalni astrolozi oduševljeno slijede.
Stani malo! Treća točka marijinog trigona nema uopće planetarnog veselja! Kako to? Paz’ sad kako: “To je prazan ugao zbog toga sto, shodno hriscanskom ucenju, mi treba da ga ispunimo. Sedma je kuca naspram prve, koja je kuca Hrista; dakle, to je kuca Hristove neveste: crkve i svih nas, sto se jos uvek stvara.”
Ma bjaži.