Ako bi morao sastavljati top-ten najglupljih tekstova koje je iznjedrio jedan astrolog, onda bi ovaj natašin/bonatijev sigurno stavio na listu - remek djelo trivijalnosti, kindergarten astrologija. Citiram:
“U prvoj knjizi svoje “Liber Astronomiae” u sekciji pod nasovom “Zasto su znaci nazvani tim imenima”, Gvido Bonati otkriva nemisticnu inicijaciju podele ekliptike u vezi sa kvalitetom atmosferskih prilika i duzini i kvalitetu solarne iluminacije.
Kada Sunce, prema njegovim recima, udje u znak Ovna ono pocinje da se uzdize prema svom nebeskom zenitu na severnoj nebeskoj polutki, zbog cega prividna solarna snaga postaje direktna i primetna kao i sama zivotinja Ovan.
Ulaskom u Bika, dani postaju jos duzi, vreme toplije, a kako je bik veca i snaznija zivotinja od ovna asocijacija u vezi sa snagom Sunca je prilicno direktna.
Ulaskom u Bliznace toplota je duplirana u odnosu na pocetni prolecni znak Ovna.
Od ove tacke, odnosno, od starta Raka, Sunce dostize maksimalnu severnu tacku odakle se vraca niz nebeski ekvator, a kako Rak ide napred nazad, odnosno, levo desno, ova solarna prekretnica podseca na kretanje ove zivotinje.
Lav je solarno sediste jer u tom delu ekliptike Sunce pocinje da daje najvise atmosferske toplote i suvoce, postaje prosto osetno najsnaznije kao i sama zivotinja kojoj pripada visoka pozicija u zivotinjskom lancu.
U Devici, koju Bonati iz vrlo misticnih razlika smatra simbolom za zivotinju, koju naziva sterilnom kao ubrano zito u to doba (doba zetve) kada toplota pocinje da opada kao i duzina obdanice.
Vaga startuje sa drugom uravnilovkom izmedju dana i noci pa je kolicina svetlosti i tame u ravnotezi kao i odnos izmedju vlage i suvoce, odnosno, hladnoce i toplote. Ta ravnoteza i umerenost pocetka godisnjeg doba se prenose na asocijaciju o delu ekliptike.
Sa Skorpijom vlaga i hladnoca su povecani, kao i tama noci pa maglovite i vlazne obdanice lice na skrivenost i povucenost skorpije i njen otrov.
U vreme Strelca vreme znacajno postaje hladnije, pocinju prvi snegovi, hladni vetrovi koji bodu kao strela iz slikovne predstave znaka.
Pocetak zime se dovodi u vezu sa kozom, zivotinjom koja prirodno obitava u predelima koji svojom oskudnoscu i tezinom lice na ovo godisnje doba. Od ovog znaka Sunce dostize maksimalnu juznu dekinaciju i ponovo krece ka severu, noc polako gubi na duzini, vlaga i toplota se nagovestavaju i prvi put od pocetka doba i osecaju u narednom znaku Vodolije.
U krajevima umerenih geografskih sirina na kojima je astrologija i nastala tada pocinju prve zimske kise, a Vodolija je znak vazdusnog tripliciteta, odnosno, znak velikog vodenog ciklusa simbolickog prociscenja voda iz nizih u vise kroz ciklus vodenog kruzenja u prirodi (prociscena se vraca na zemlju u vidu kise).
Ribe su poslednji znak kojima se solarna godina okoncava, promenljiv jer vreme pocinje da se menja i mesa i voden jer je kolicina kisnih padavina tada najveca za region umerenih sirina.”
Pa kaže, solarna snaga postaje direktna u Ovnu kao što je on sam. Ako se pod direktna misli kao, došla vedrija vremena pa svjetlo više ne stiže disperzirano oblacima, onda znam bar pregršt djelova godine gdje je solarna snaga direktnija. Faza godine koja je neposredno nakon zime uslijedila, znatno bolje paše u shemu Vage nego Ovna, bar u onim klimatiskim zonama gdje je nastala astrologija. To je dakle vrijeme prvih lahorastih vjetrova koji samo blago pirkaju, dirkaju i milkaju umjesto kolidiraju; i vrijeme nježnog svjetla i diskretne topline. Sve oštro je otupilo, sve teško olakšalo, sve stiskajuće popustilo. To je generalno vrijeme popuštanja tenzije, nema više skupljanja i stiskanja, prije golicavo glađenje, pore se otvaraju. Čovjek je dakle rasterećen, euforično pozitivan, ne živi na fronti u rovovima, čizme i teški kaputi se svlače, otvara se, miri i uspostavlja balans sa svojim prirodnim miljeom, nije više odbijen nego privučen. Dalje, solarna snaga poslije 30° Ovna je snažnija, pa onda slijedi i snažniji zodion, naime Bik. Pa onda nakon 30° Bika slijedi znak Slona, Deve ili šta? Ah da! Toplota je u Blizancima duplirana, pa su Blizanci dupli znak. Pa onda slijedi Rak koji je astronomska obratnica, što bi ga značilo tamo-vamo kao kretanje odgovarajuće životinje. Sunce se popelo na vrh i sad ne zna oće li bočno lijevo ili desno odrolati. Kako to da jarčeva obratnica nije izrodila isto tako neki neodlučni simbol, nego jednog kojeg bi kolebljivost kod njegovih smjelih planinarskih poduhvata koštala glave i roga? Ako je onda žilavi Jarac oskudnost zime, zašto onda Rak nije neka životinja koja je u vezi sa plododarjem suprotnog djela godine, nego samo neki levo-desno nigde moga stana..? I zašto bi osvit ljeta bio vezan uz životinju koja se kloni osvjetljenih i otvorenih prostora i radije se skriva po rupama. Zašto nije vezan uz neko biće koje je za svjetlo ili svjetlom iskovano? Vaga je veli balanser zato što je znak ravnodnevnice..ma 'ajde!..kako je onda Ovan, koji je isto tako znak ravnodnevnice, upravo suprotno od balansera - beskompromisan i ofenzivan, rušitelj ravnoteža? Pa kaže dalje: maglovite i vlažne obdanice liče na skrivenost i povučenost Škorpije i njen otrov - madre mia, kakve baljezgarije. Čekaj ima još: u vreme Strelca vreme značajno postaje hladnije, počinju prvi snegovi, hladni vetrovi koji bodu kao strela iz slikovne predstave znaka - ovo je stvarno probilo dno i pada još niže.
Ono što je tipično za ovaj literarno-egzegetski pobačaj, osim tragikomične očiglednosti da Nataša kao hipnotizirana naprosto isključi inteligenciju kad su u pitanju antikvarni astrološki tekstovi, je da se ovdje, kao i obično kod astrologa i šire, brka semantika razlicitih sfera i levela. Kod kardinalnih znakova, kao znakova astronomskih prekretnica u kretanju Sunca, se obično uzimaju astronomske činjenice koje čak ni za znalca nisu neposredni iskustveni fenomeni; dok se preostali znaci onda dovode u vezu ili sa klimatskim činjenicama (obilje kišnih padavina) ili sa neposrednim čulnim iskustvima (bockaju me strelice hladnog vjetra) - i tako se krpa svašta sa svačim. Na jednom drugom mjestu ću temeljitije obraditi ovu tehniku lakomislenih asocijacija, koja je u osnovi cjele astrologije.
Kad tradicionalisti pokušavaju analogijama demonstrirati "svoj" model, kao u gornjem primjeru Nataše Karalić-Koprivice i njenog asistenta Guide Bonattija u pokušaju ukaza na astronomsko i klimatsko porijeklo zodijačkih simbola, uvijek u konačnici imamo veću ili manju zjapeću prazninu, prepariranu ideologijom. Izvodi se u stilu demonstrativne skice, a ono što skica propusti adept treba sam osvjetliti. U stvari se sve razvlači i kači na podesne djelove dogme. To je velečasna deduktivno-racionalistička metoda prof. Karalić-Koprivice koju ona izvodi sa trona (vidi ovdje). Dakle potvrda modela se izvodi uvijek samo ofrlja, sa par slučajnih podudarnosti, koje možemo naći kod svakog proizvoljnog modela ako ga polegnemo preko stvarnosti. Toga naravno nije lišena ni moderna astrologija, ali tradicionalna je, kako smo se uvjerili, armirano-betonska, nemoš je ni zagrebat a kamoli savit. Istraživanja tradicionalista se sastoje samo u egzegezi starih spisa i tetovaži njihova sadrzaja u mozak, dok stvarno istraživanje simbola podpada pod herezu, jer to podrazumjeva tražiti bez očekivanja, što god da se pokaže. Utabane puteve koje pohode tradicionalisti valja preorati, jer čitavi gradovi su pod zemljom i ne na nebesima. Suprotno tomu, inicijati u TA moraju hermetičku intuiciju uvida u analogno i hermeneutiku života ostaviti pred vratima hrama, dakle sve ono čemu Astrologija može zahvaliti za svoje postojanje. Osnovni razlog za takav dogmatizam kod legendarne trojke sa "Astroloških dijaloga" je očigledan, naime u njihovom, da ga tako nazovem, regresivnom mentalitetu "buvlje pijace" - u gardu slijepog odbijanja svega što je friško nastalo, svega što miriše na fabriku, fino i popeglano, građansko, što još nije navatalo patinu vremena, što često nalazimo kod proleterstva i seljaštva; i s druge strane nekritičko štovanje opskurnih historijskih fragmenata, divljenje prema imaginiranim mudracima sa dugim bradama i njihovoj tobožnjoj "filozofiji pe(r)ennis". Tu je i inercija i ljenost mišljenja koje se nadomjesti vjerom, a vjera je opet zavedena gravitativnom snagom starina, koje i samo naše sjećanje pozlaćuje. I kad se uz to složi i faktička masa gluposti i tupavila koja se može zateći na medijalnim prostorima moderne astrologije, onda je jasno zašto su ovo troje duboko zakopani u dogmatskim rovovima - do te mjere da doslovno sve što su stari napisali uzimaju afirmativno, dopuštaju čak i proturiječnosti njihovih tehnika ili sistema, piju i ubuđala vina, samo nek su stara.
Ono što je tipično za ovaj literarno-egzegetski pobačaj, osim tragikomične očiglednosti da Nataša kao hipnotizirana naprosto isključi inteligenciju kad su u pitanju antikvarni astrološki tekstovi, je da se ovdje, kao i obično kod astrologa i šire, brka semantika razlicitih sfera i levela. Kod kardinalnih znakova, kao znakova astronomskih prekretnica u kretanju Sunca, se obično uzimaju astronomske činjenice koje čak ni za znalca nisu neposredni iskustveni fenomeni; dok se preostali znaci onda dovode u vezu ili sa klimatskim činjenicama (obilje kišnih padavina) ili sa neposrednim čulnim iskustvima (bockaju me strelice hladnog vjetra) - i tako se krpa svašta sa svačim. Na jednom drugom mjestu ću temeljitije obraditi ovu tehniku lakomislenih asocijacija, koja je u osnovi cjele astrologije.
Kad tradicionalisti pokušavaju analogijama demonstrirati "svoj" model, kao u gornjem primjeru Nataše Karalić-Koprivice i njenog asistenta Guide Bonattija u pokušaju ukaza na astronomsko i klimatsko porijeklo zodijačkih simbola, uvijek u konačnici imamo veću ili manju zjapeću prazninu, prepariranu ideologijom. Izvodi se u stilu demonstrativne skice, a ono što skica propusti adept treba sam osvjetliti. U stvari se sve razvlači i kači na podesne djelove dogme. To je velečasna deduktivno-racionalistička metoda prof. Karalić-Koprivice koju ona izvodi sa trona (vidi ovdje). Dakle potvrda modela se izvodi uvijek samo ofrlja, sa par slučajnih podudarnosti, koje možemo naći kod svakog proizvoljnog modela ako ga polegnemo preko stvarnosti. Toga naravno nije lišena ni moderna astrologija, ali tradicionalna je, kako smo se uvjerili, armirano-betonska, nemoš je ni zagrebat a kamoli savit. Istraživanja tradicionalista se sastoje samo u egzegezi starih spisa i tetovaži njihova sadrzaja u mozak, dok stvarno istraživanje simbola podpada pod herezu, jer to podrazumjeva tražiti bez očekivanja, što god da se pokaže. Utabane puteve koje pohode tradicionalisti valja preorati, jer čitavi gradovi su pod zemljom i ne na nebesima. Suprotno tomu, inicijati u TA moraju hermetičku intuiciju uvida u analogno i hermeneutiku života ostaviti pred vratima hrama, dakle sve ono čemu Astrologija može zahvaliti za svoje postojanje. Osnovni razlog za takav dogmatizam kod legendarne trojke sa "Astroloških dijaloga" je očigledan, naime u njihovom, da ga tako nazovem, regresivnom mentalitetu "buvlje pijace" - u gardu slijepog odbijanja svega što je friško nastalo, svega što miriše na fabriku, fino i popeglano, građansko, što još nije navatalo patinu vremena, što često nalazimo kod proleterstva i seljaštva; i s druge strane nekritičko štovanje opskurnih historijskih fragmenata, divljenje prema imaginiranim mudracima sa dugim bradama i njihovoj tobožnjoj "filozofiji pe(r)ennis". Tu je i inercija i ljenost mišljenja koje se nadomjesti vjerom, a vjera je opet zavedena gravitativnom snagom starina, koje i samo naše sjećanje pozlaćuje. I kad se uz to složi i faktička masa gluposti i tupavila koja se može zateći na medijalnim prostorima moderne astrologije, onda je jasno zašto su ovo troje duboko zakopani u dogmatskim rovovima - do te mjere da doslovno sve što su stari napisali uzimaju afirmativno, dopuštaju čak i proturiječnosti njihovih tehnika ili sistema, piju i ubuđala vina, samo nek su stara.
